Via Dinarica, planinarska staza, vodi od Slovenije do Albanije. Za nekadašnje vojnike iz balkanskih ratova to su „krvave planine“, na kojima planinari sada mogu otkriti posebne ljepote.
Via Dinarica je megalomanski projekat koji povezuje Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Albaniju, zemlje koje su bile protivnici, pa čak i neprijatelji, u proteklim vijekovima. Kao da ovaj zadatak sam po sebi nije bio dovoljno težak, njegovi tvorci nisu predvidjeli samo jednu stazu, nego čak tri različite. Plava staza vodi uz obalu, a Zelena staza kroz šume u unutrašnjosti, i ima prvenstveno zadatak da privuče bicikliste. Kraljevska je Bijela staza: 1260 kilometara okosnicom Dinarida. Ona vodi preko najviših planinskih vrhova, preko 2386 metara visokog Maglića u Bosni i Hercegovini, 2522 metara visokog Bobotovog Kuka u Crnoj Gori i 2386 metara visokog Jezerca u Albaniji. Staza ide od Postojnske jame u Sloveniji do Valbona doline u Albaniji. Za prelzak ovog puta, ekspertima su trebalo 54 dana, uz pomoć GPS uređaja. Na osnovu onoga što su snimili prilikom te prve ture, nastala je prva mapa ove trase.
Via Dinarica je, prije svega, jedna vizija, ali je kao zajednička ideja već dobila niz pohvala i prikupila početna finansijska sredstva. Renomirani američki „Outside Magazin“ je ovu turu izabrao kao najbolji planinski put 2014. godine, a „National Geographic“ kao najbolji izlet, „Best Trip“, u 2017. godini.
O nekoj gužvi na ovom putu, još nema ni govora. Na planini Čvrsnici, jednom od najljepših dijelova ove ture, dva dana hodate po bukovoj šumi kraškim stijenama, preko cvjetnih livada i grebena sa fantastičnim panoramskim pogledima, a usput jedva da susretnete neko ljudsko biće.
Tradicija planinarenja ovdje postoji već 120 godina, još od vremena Austrijanaca, kada su osnovana planinarska društva i mreža označenih planinskih puteva, koja se prostirala kroz čitavu Jugoslaviju. Jedan takav put je čak osnovao i Tito, od Sarajeva do Crne Gore.
O snu zvanom Via Dinarica pisano je 2006. godine na planinarskom forumu Summitpost: „Cilj je da se povežu vrhovi Dinarida i kao takvi etabliraju kroz održivi turizam“. Stanovnici usputnih sela bi trebali ponuditi hranu i spavanje. „Kroz ovu aktivnost ne mogu očekivati da odmah postanu bogati, ali bi mogli zaraditi dovoljno da imaju interesa, u zaštiti prirode“. Bez turizma, šume bi bile sasječene, na tim mjestima otvoreni rudnici ili napravljene brane“.
O čemu se radi u ovom projektu, može se vidjeti sa Malog Vilinca. Svuda, do horizonta, vide se samo divlje planine. Orlovi kruže nebom, nema ski liftova, nema sela, nema fabrika koje remete idilu. Ispod Malog Vilinca stoji jedna od ikona Via Dinarice, Hajdučka Vrata, jedan ogromni kameni luk, nazvan po odmetnicima, hajducima, koji su pljačkali otomanske karavane, a još i danas se o njima pjeva kao o narodnim junacima. Kulise su još grandioznije nego one u sjajnim filmovima fantazije, pošumljeni planinski prevoji i stjenoviti zidovi, koji idu stotine metara u dubinu. „Naš Grand Canyon“.
Bez pogovora, ljepote ne nedostaje na Via Dinarica, kraški kanjoni na Velebitu u Hrvatskoj, Durmitor i kanjon Tare u Crnoj Gori, Prašuma u nacionalnom parku Sutjeska u Bosni i Hercegovini.
Čega nedostaje? Infrastrukture! Putevi moraju biti markirani, sa postavljenim putokazima, sadašnje rustiklane planinske kuće moraju biti renovirane. „Sada je nemoguće planinariti ovim putevima bez vodiča“. Bio bi potreban i jedan turoperator, koji bi vodio planinare na start najljepših etapa i vraćao ih nazad. Jedan od stvaraoca Via Dinarica je Tim Clancy, koji je došao u Bosnu i Hercegovinu odmah iza rata, kao stručnjak za razvoj, i trebao je ostati samo tri nedelje. Prvo se zaljubio u Bosnu i Hercegovinu, a onda i u jednu djevojku. I ostao do danas.
„Želimo srušiti zidove, a onda će svako dobiti svoj dio kolača“ kaže Clancy. „Kod raspodjele puteva ovdje se mora biti senzibilan, Zbog toga su i ponuđene tri ture, kako bi u ovome bilo zastupljeno što više regija“. A kao da sve ovo nije bilo dovoljno, sad je ponuđeno produženje ture do Makedonije.
Clancy je ubijeđen da će Via Dinarica zaživjeti. Barem njen zapadni dio, gdje nema problema sa prelaskom granica. Tamo gdje bi to moglo biti komplikovanije, urađene su male modifikacije, tako da se granica između Hrvatske i Bosne i Hercegovine prelazi u blizini Buškog jezera.
Kako bi turizam trebao izgledati, Clancy pokazuje na primjeru Lukomira. Uz put, kojim se vozi terenskim vozilom, na livadama se nalaze nepregledna stada ovaca. Po dolasku u Lukomir, čovjeku se čini da se stigao u neki drugi vijek. Niske kamene kuće pokrivene šindrom, nema javne rasvjete, ovčarski psi laju, cvrčci cvrče. Ali, ni ovdje nije isto kao prije.
Sada ovdje živi samo 30 ovčara, a prije 50 godina bilo ih je deset puta više. Preko zime, selo je nekoliko mjeseci prazno. Skoro u svakom selu u planini je isto. Mladi idu u gradove, samo stari ostaju u mjestu njihovog djetinjstva.
„Odlazak sa zemlje želimo zaustaviti. Ili čak ga okrenuti u drugom pravcu“, kaže Clancy.
Nadu nikad ne treba gubiti. Selo je 1998. godine bilo u ruševinama. Onda su stigla sredstva za obnovu. Selo je renovirano, i sada se ovdje planinarima mogu ponuditi moderne sobe za spavanje. Specijaliteti su uštipak, jedna bosanska varijanta pice sa sirom.
Mještani svakog gosta veoma rado, bez naknade, ponude sa rakijom i kafom. Jedna kuća iznutra izgleda kao neki muzej, Niska vrata, staro ognjište, drvena vrata na tavanu, na zidu runo i slika Plave džamije.
Ovdje stanuje Vejsil Čomor i smješka se novim vremenima.
„Prije je Njemačka bila daleko, kaže ovaj 79. godišnji ovčar, a sada nam u posjetu dolaze čak iz Australije“.
Njegova žena Rahima sipa kafu iz bakarne džezve, ne prihvata odbijanje, a Vejsil priča o biciklistima i planinarima, koji od prije nekoliko godina dolaze svakog ljetnog dana u posjetu. Rahima im prodaje vunene čarape, a on đelja drvene kašike i viljuške.
Često im dođe unuka, koja ovdje provede čitave ljetne ferije. Njoj se u Lukomiru dopada, a pogotovo priče koje joj priča njena nana.
„Samo da još ima interneta!“, kaže tužno.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen