Kako gradski urbani razvoj može imati budućnost: Tim od tri arhitekta obnavlja neomiljeni gradski neboder u Parizu, Montparnase turm, visok 210 metara.
Kao prijeteći kažiprst, uzdiže se jedan monument kasne poslijeratne moderne iznad pariškog neba uz optužbu: Vi mene ne volite! Da mu je UNESCO šezdesetih godine prošlog vijeka dodijelio label “Svjetska kulturna baština”, Pariz bi sada imao jedan veliki problem. Pri tome će tada završeni objekat na mjestu nekadašnje Montparnas željezničke stanice, uz par novih dodatnih objekata, postati urbano još čvršći.
Tim arhitekata oko pariškog Beaux-arts-profesora (lijepe umjetnosti) Eugene Baudouina u neboderu visokom 210 metara nije vidio ništa više nego trgovački centar i mnogo praznine, toliko mnogo da je u hladnim zimskim danima vjetar samo zviždao oko ove “esplanade”, (šetališta). Čak su grijanje i klimatizacija ove, 52 sprata visoke zgrade, predstavljale gubitak logike jedne epohe. A kad je uz to na vidjelo izbio i problem sa ugrađenim azbestom, ovoliki objekat je odjednom postao opterećenje za sve. Neki su predlagali potpuno rušenje. Vlasnik objekta. međutim, nije želio ni da čuje za to. Uz pomoć gradske uprave, nakon jedne zapaljive ideje za spas nebodera, počeli su tražiti rješenje. Na konkurs se javilo više učesnika, a na kraju su pobjednici bili arhitektonski trio pod imenom “Nouvelle AOM”. Oni pripadaju novom talasu francuske arhitektonske generacije četrdesetogodišnjaka.
Franklin Azzi je gradio stambene blokove u Parizu, ali i u Dubaiju i Dakaru. Biro Pascal Dalix i Frederic Chartier već su imali iskustva sa gradnjom interesantnih školskih zgrada i studentskih domova u Parizu. Duo Martin Hardel i Cyrille Le Bihan poznati su po gradnji isključivo visokih zgrada. Mnogostrukost projekta AOM tima za Montparnase turm je bio ubjedljiv za žiri.
To bi trebao biti visokofrekventan objekat, za brzi prolaz za radnika, turiste, ali i noćnih ptica. Oni ne lijepe balkone na balkone, ne perforiraju ih providnim linijama pogleda, ne drže se dizajna. Osnovni oblik objektu daju dvije savijene dužine i dvije bočne fasade, koje ostaju zadržane.
Arhitekte proširuju prvih 14 spratova objekta u pravcu Rue de Rennes, kako bi se vizuelne ose tvrde ivice zgrade prekinule i uzele monolitni izgled. Na krovu ove zgrade trebao bi niknuti, a šta drugo, nego ono što u današnjem duhu klime niče na svim slobodnim prostorima: jedan vrt.
Snaga prijedloga je, prije sveg,a u diferenciranom programu korištenja. Odstupanje od dosadašnje monofunkcije sastoji se u mješovitom korištenju, stanovi, kancelarije, otvorene lođe, te hotel između 42. i 45. sprata. Zgrada treba i dan i noć da bude frekventna za radnike, turiste, sanjare i noćne ptice. Dosadašnja brušena smeđa boja staklene fasade biće zamjenjena i polirana visokim sjajem.
Na ravnom krovu biće jedan 18 metara visoki staklenik za organsko povrće. Naravno, to neće biti dovoljno za ovaj milionski grad, ali je zamišljena kao znak novog modela lokalnog konzuma, jedna, na daleko vidljiva korpa povrća na pariškom nebu.
U projektu je manje vidljiva logika unutar Pariza. Integracija u gradske četvrti ostaje skromna. Kula i dalje prijeti da bude vreteno u centru grada. Tokom dugih godina gradnje koje slijede, sigurno će doći do narednih dopuna i dodataka.
U svakom slučaju, zgrada bi trebala da bude spremna za upotrebu do 2024. godine, najvjerovatnije za Olimpijadu koja će biti održana u Parizu te godine. Rekonstrukcija azbestnih ploha se uveliko završava, uz potvrdu vlasnika da ih je to koštalo oko 250 miliona eura.
Na visoke zgrade u istorijskim jezgrima gradova gleda se prilično mrko, ali očigledno ne u Parizu.
Kako stari balast u centru grada može imati budućnost, tamo se to provodi prilično ubjedljivo.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen