Prije tačno jednu deceniju pronađen je smartfon. Šta smo mi zapravo radili, kada još nije postojala ovako famozna tehnička stvar?
Ponekad se pitamo kako su se osjećali ljudi koji su živjeli u vremenima prodora novih otkrića. Šta su radili kada su otkrili da vatru mogu sami ložiti. Vjerovatno nisu ni bili svjesni tog dostignuća, vrištali su od sreće, skakali, ili su opržili prste i kosu, prije nego što su uspjeli da ukrote taj blagoslov i učinili ga iskoristivim. Na primjer, za jedan ukusni gril.
Sa tačkom je bilo malo drugačije, jer je to na neki način, ipak, bio inžinjerski posao za ekonomičniji transport tereta na veće daljine. Zbog toga smijemo s pravom tvrditi, da mi, kao korisnici našeg vremena, doživljavamo veliku revoluciju u praktičnom životu čovjeka, a moguće da se baš to desilo prije otprilike jednu deceniju. Bilo je to otkriće smartfona, ili pametnog telefona, kako ga mi češće nazivamo.
Tu se radi o najkompaktnijem i individualno najkorisnijem aparatu istorije. A uravo ovih dana, na tržište su stigla dva sljedbenika: iPhone8 i iPhoneX.
Riječ aparat je, pri tome, prilično netačna ili nejasna. Prije bi se moglo reći da je smartphone/mobitel postao jedan novi ljudski organ. On preuzima tjelesne funkcije i donosi nove izazove, zbog kojih postajemo ovisni, prije nego što toga postanemo svjesni. Ko ne misli tako, neka svoj pametni mobitel ostavi nekoliko dana u ladici i pokuša da živi bez njega. Mnogo je interesantnih iskustava već postignuto. Jedno od njih je ovo svakodnevno, da pričamo sa ljudima, da ih istovremeno vidimo, a da nismo na istom mjestu s njima. Uz to, poslati im slike, video i tonske zapise i još kojekakve podatke. To je pakao digitalne nemilosrdnosti u kojoj ljudi mogu još i živjeti.
Ova mala stvar posjeduje sposobnosti koje se uopšte smatraju za normalne. Već se mogu praviti slike i filmovi u zavidnom kvalitetu, prepoznavati otiske prstiju, skenirati lica i tijela, razlikovati glasove, prepoznati svako mjesto na svijetu, lokalizovati pojedine osobe, dobiti odgovore na bilo koja pitanja, pa čak i aktivirati bombe na daljinu, i još mnogo, mnogo toga, da nema kraja nabrajanju.
Iz filmova o James Bondu ostao nam je u sjećanju simpatično mrzovoljni naučnik Q, koji je ovog junaka opremao futurističkim trik oružjima. Između ostalog, tu su bile spektakularne stvari, kao što su cigarete rakete, ili sat sa žicom za davljenje. Ali, kada se 1969. godine Q pojavio sa jednim uređajem koji je imao sposobnosti današnjeg smartfona, scena je izbačena iz filma zbog njene nevjerodostojnosti. Jer, James Bond je, bože moj, bio jedan ozbiljan karakter.
To je bilo vrijeme kada je NASA njenim Apolo programom osvajala svemir. Neil Armstrong i Buzz Aldrian imali su, prilikom njihovog spuštanja na Mjesec, jedan mali kompjuter u svemirskom brodu Apolo 11, bez koga se misija nikad ne bi mogla ostvariti. Tadašnji najmoderniji računar imao je kapacitet od 36 Kilobyta. Sa tom količinom byta danas se ne bi mogao pokrenuti ni jedan najobičniji sat budilnik. Čitava tehnika koja je tada pratila čitavu misiju spuštanja na Mjesec, od početka do kraja, danas ne bi zauzimala ni deseti dio kapaciteta jednog običnog smartfona. Za samo jedan gigabyte mjesta u memoriji, prije 45 godina bila je potrebna površina od 700 kvadratnih metara i potrošnja struje koje danas troši jedno prosječno selo, ili manji grad. Danas bilo koji čovjek u svom džepu nosi 16, 32 ili 64 puta više od toga, sa baterijom koja se napuni za sat vremena i drži danima iza toga.
Tako je od te stvari nastao jedan uređaj visokih performansi, kome su pojedinci stajali skeptično nasuprot, skoro sve do potpunog odbijanja. To je dovodilo do toga da su mnogi živjeli najmanje tri generacije mobitela unazad, ali su bez obzira na to postajali ovisni, kao i svi drugi. Mnogi su se borili protiv toga da bi sve ono što sadrži neki takav uređaj, morali naučiti do jednog dana. Onda su polako počeli usvajati jedan po jedan program. Danas nikome ne pada na pamet da u glavi nosi čitavu auto kartu puteva sa svim izlazima i raskršćima, jer u svakom mobitelu danas leži jedan navigacioni uređaj. A da ne govorimo o podacima, šta je i kako je nekada nešto bilo, šta se dešavalo tačno određenog datuma na određenom mjesu, sa svim podacima, starim slikama i video prikazima. Te stvari su kod svakog čovjeka spakovane u njegovoj memoriji, negdje na rubu moždane kore. U ta vremena čovjek još nije bio ni u kakvoj whats.app grupi, nije slao ni primao poruke, nije imao facebook profil, nije preuzimao nikakve nove app-ove, nije pratio dešavanja uživo: liveticker, nije ispod stola tražio utičnicu, niti iščekivao pitanje digitalnog uređaja, koji ljudima daje pozitivni osjećaj nakon primljene vijesti. Ili obrnuto.
Bilo je tako drugačije, prije nego što se pojavilo ovako prodorno otkriće.
Pitamo se često i ozbiljno: Šta smo to mi nekad samo radili čitavo vrijeme?
Odgovor moramo dati sami sebi! Ili, potražiti ga?
(izvor:ksta)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen