Autogol - Kao nekada Škija Mari

reprezentacija Jugoslavije pred utakmicu sa Grčkom 1973.

Utakmica Borussia Dortmund – Borussia Mönchengladbach, koja je konačno odlijepila moćni Dortmund sa dna tabele, riješena je autogolom, za koji ljubitelji fudbala ne mogu naći objašnjenje. U današnjoj njemačkoj štampi osvanuo je naslov «Kramer, blackout?!» Igrač Gladbacha Christoph Kramer, poznat po onom «knockout» udarcu u finalu Svjetskog prvenstva u Brazilu, u ovoj utakmici je jednu loptu ispucanu od svog golmana, od suigrača primio na liniji kruga centra, pa ne znajući u tom momentu šta će sa njom, vratio je ponovo prema svom golmanu, koji je stajao van šesnaesterca. Lopt je, na zaprepaštenje suigrača, visoko preletjela golmana i završila u golu. Bilo je to 1:0 za Dortmund. Utakmica je završena ovim rezultatom. Autogol koji je Dortmund barem privremeno izvukao iz krize neefikasnosti na zadnjim utakmicama u Bundesligi, što ga je i dovelo na začelje tabele.

 

 

 

Situacija koja je malo starije ljubitelje fudbala podsjetila na utakmici 1973. godine između Grčke i Jugoslavije, na stadionu Karaiskaki u Atheni, u kojoj je Jugoslaviji trebala pobjeda od dva gola razlike, kako bi mogla igrati majstoricu sa Španijom, za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. godine. Jugoslavija je povela sa 2:0, onda je Grčka smanjila na 2:1, pa je Bajević dobio crveni karton zbog udaranja igrača na centru, a iza toa slijdio je šok.Škija Katalinski je jednu loptu htjeo vratiti golmanu Enveru Mariću. Situacija je bila kao ova gore opisana. Lopta je preletila Marića i 2:2. Kasnije su rezervisti Šurjak i Karasi uspjeli dati golove i utakmica je ipak dobijena sa 4:2. Karasi je dao gol u zadnjoj sekundi utakmice.

 

 

 

 

O tome je detaljno pisao Miljenko Jergović u jednom njegovom tekstu:

 

«Utakmica s Grcima odlučivala je o sudbini jugoslavenskog nogometa. Igralo se u Ateni, s novim selektor Miljanom Miljanićem koji je trebao biti nacionalni spasitelj, nakon što je Vujadin Boškov doveo reprezentaciju na ivicu katastrofe. Morali smo pobijediti s tri gola razlike da bismo se plasirali na svjet­sko prvenstvo, ili s dva gola, pa da igramo majstoricu sa Špa­njolcima. U prvom smo poluvremenu poveli, sve je išlo kako treba do onog časa kada je Josip Katalinski, negdje s ruba šesnaesterca, pokušao vratiti loptu Enveru Mariću koji je iz nepoznatih razloga bio istrčao s gol crte, pa je lopta onako pješke prošla pokraj njega i završila u mreži. Tada je nastupio kaos, Vladanko Stojaković nerazumljivo je urlao u mikrofon, gledatelji ispred malih ekrana svađali su se je li za gol kriv li­jeni Hercegovac ili je kriv glupi Bosanac, no sve su spasili Ivi­ca Šurjak, koji je postigao svoj prvi pogodak za reprezentaciju, te Stanislav Karasi, koji je u posljednjim sekundama utakmice donio tu povijesnu pobjedu (preko cijele naslovnice beo­gradskog Sporta osvanuo je naslov: Konac delo Karasi). No ti­me nisu prestale debate Marića i Katalinskog. Zdrave snage inzistirale su da letećeg Mostarca zamijeni Olja Petrović, a Ka­talinskog Dojčinovski ili Pavlović. Međutim, nekoliko mjese­ci kasnije, bio je već februar 1974., Miljanić je u Frankfurtu obojicu gubitnika ipak uvrstio u ekipu. Marić je tada sve bra­nio, dvaput spasio mrežu pred strašnim Santillanom, a Kata­linski je Iribaru zavalio onaj volej koji je kasnije došao na nas­lovnu stranicu fudbalske enciklopedije i albuma samoljepljivih sličica Fudbaleri i timovi za sezonu 1974/75. Jugoslavija je na svjetskom prvenstvu slavno propala, ali, srećom, nisu bili krivi ni Bosanci, ni Hercegovci».

 

(spagos)