Korzo naše mostarsko
2. dio
(nastavak)
Nekada, u vremenima prije Drugog
svjetskog rata, korzo u Mostaru je bilo na Glavnoj ulici, pa je čak
i kino, koje se nalazilo u zgradi Divizije, koju smo kasnije zvali
Zema i Nama, nosilo naziv “kino Korzo”. Nakon Drugog svjetskog
rata korzo se preselilo na desnu obalu Neretve, protežući se prvo
od mosta na Musali do rampe kod gimnazije, a kasnije se proteglo još
od gimnazije do Rondoa.
Šta je to bilo što je mlade
decenijama vuklo na korzo? Korzo je bilo glavno mjesto na koje se
dolazilo da se vidi i da budeš viđen, mjesto susreta i razmjene
važnih i nevažnih informacija i vijesti, mjesto druženja i
ljubavnih sastanaka. Korzom se šetalo uglavnom u ranim večernjim
satima, najčešće od sedam do kratko prije pola deset, uglavnom po
krug, dva ili tri kruga, po određenoj ruti. Sezona šetanja otvarala
se, čim bi vrijeme otoplilo, a to bi u Mostaru bilo od ranog
proljeća pa sve tamo do kasnih jesenjih dana, do onih velikih i
dosadnih kiša, kada se nije moglo šetati. U Mostaru ni blaga zima
nije bila prepreka šetnji korzom. Ipak, glavna sezona korza trajala
je od sredine aprila pa do sredine oktobra.
Na korzo se po pravilu izlazilo u
najnovijoj odjeći i obući, ili barem u onome što se najbolje od
toga imalo. Momci su svojom odjećom pokazivali koliko su u toku s
novim modnim trendovima. Za djevojke, korzo je bila svojevrsna modna
revija na otvorenom, na kojoj su se pokazivali modeli novih haljina,
kupljenih u nekim dalekim shopovima, ili krojene po najnovijim
šnitovima iz Burde ili sličnih časopisa. Na korzo se izlazilo s
tek napravljenim frizurama i šminkama, iako je šminka dugo vremena
bio samo lagani namaz karminom. Korzo u Mostaru je godinama, a i
generacijama, imalo svoje “prve dame”, ali “prve frajere”,
koji su se isticali po najnovojoj modi, po izgledu i ponašanju. Njih
je znao svako ko je ikada kročio na korzo, a ako ih i nije znao,
vrlo brzo bi čuo za njih ili bi ih zapazio u prolazu.
Korzo i izlasci te vrste davno su
otišli u historiju. Danas su druga vremena. Korzo se još može
pronaći samo na forumima, pod rubrikom nostalgija ili u pričama
starijih. A bilo je i onog vakta i momaka i djevojaka, kojima je bila
duša okrenuti se, da vide ko ih to gleda. Ili što bi se modernim
jezikom smartfona reklo, da vide ko ih je to „lajkovao“ u
prolazu, ili „ko im to prati profil“.
Nekadašnjeg vakta brižne majke bi,
tamo negdje oko deset uvečer, kad je bilo vrijeme povratka djevojaka
s korza, pripremale kantu sa smećem. Kao eto, odoše na dno sokaka,
ili u dvorište ispred zgrade, da prospu smeće, a sve kako otac ne
bi upitao: „Kud ćeš u ovo doba?“ Prosulo bi se smeće i
diskretno sačekalo da vide s kim se to kćerka vraća s korza. Je li
s drugaricama ili je prati nakav...? Majka je to morala prva vidjeti.
Bolje ona lično, nego da joj ujutro za kafom to kaže komšinica. A
ujedno, ako treba reagirati, bolje odmah, na licu mjesta.
Mostarsko Korzo od Titova mosta do
Rondoa bilo je dugo tačno hiljadu koraka. Ovo sam jednom uz
prisustvo velikog broja dokonih svjedoka izbrojao i zapamtio, a evo i
zapisao. S Korza se koračalo u život. Korzo je često bivalo i
mjesto začetka velikih ljubavi, a bogami ponekad i velikih ljubavnih
drama. Korzo je imalo svoj duh, kodekse, estetiku, psihologiju, žutu
stampu, trač i tome slične pojmove. Na korzu je ispričano mnogo
lijepih, duhovitih, tužnih, pa i neprijatnih zgoda i priča. Možda
bi najintrigantnija tema bila ona, kako se ˮnapadaloˮ, ˮkontaloˮ,
šarmiralo i osvajalo.
Ali, draž korza i jeste bila u tome da
su na jednom mjestu bili i intelektualci i glupani, i lijepi i ružni,
i kulturni i oni drugi, pošteni i lopovi, probisvijeti i fino
odgojeni. I niko nikom nije smetao. Čak štoviše, mnogima se nije
znalo ni pravo ime ni prezime, nego samo nadimak, ali i to je bilo
dovoljno. (Nastavit će se...)
Smail Špago
(Tekst objavljen u knjizi Mostar moj
grad br.4)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen