Jedna crno-bijela fotografija izronila je ovih dana na internetu. Jedna stara crno-bijela fotografija s pet likova koji se bolje vide i još jednim koji se tek nazire, s trojicom u prvom planu, od kojih je jedan ustao da kaže nešto starom dedi u fesu, koji ne čuje najbolje i koji za svaki slučaj nosi dvoje naočale, treći koji pogledom očekuje nekoga sa te strane i dvojica na sofi, koji ispijaju svoju kafu – fildžan razgovora. Znali smo samo da je iz Mostara. A gdje i ko je na slici, to je trebalo tek odgonetnuti. Slika je postavljena paralelno, istovremeno, na facebooku na tri mjesta. I odjednom, prepoznali smo i gdje je snimljena, i kada, i ko je autor slike, pa čak identifikovali i dvojicu glavnih likova sa slike. Pa čak i kako izgleda mjesto radnje danas, šta se nalazi u objektu iza, gdje su ljudi sjedili na sofi i pili kafu. Odlutali sto godina ranije i pogledali kako je to izgledalo tada. Slika putuje i dalje, možda odgonetnemo i ostale likove.
Mjesto radnje je jedna sofa ispod Frkine kafane, u sokaku Mala Tepa – od Tepe prema Glavnoj ulici u Mostaru. Autor fotografije je francuski fotograf Henri Cartier-Bresson, a godina nastanka 1965.
Prva reakcija i pretpostavka se pokazala tačnom. Vrlo brzo smo došli i do imena dvojice glavnih aktera sa slike. Kad smo rekonstruirali sve komentare i sliku utvrdili smo da je Dedo u fesu Halilaga Batlak, zvani Halaga, a držao je džamiju na Luci. Bio mutevelija. Čovjek koji mu nešto govori i pri tome stoji nagnut prema starcu, jer Halaga je nagluh, zvao se Omer, a zvali su ga Omeraga, i prodavao je na Tepi, a živio u Ružnom sokaku, u malom sokačiću kod Kasumačića i Ćorda. Punim imenom Omer Gološ, a zvali su ga Cican. Evo i nekih diskusija koje su preuzete s facebooka, bez navođenja imena:
-Zatvorena vrata su od mesdžida, koji onda, a i danas nije bio u upotrebi u svojoj svrsi! Predprostor mesdžida se koristio kao terasa Frkine kafane, jer je kafana direktno izlazila na ulicu i nije imala mogućnosti postavljanja stolova ispred objekta!
-Sve stoji, ali je bilo i stolova ispred objekta kafane. Znam kad bi rahmetli babo iz džamije bi svratio na KAHVU kod FRKINCE..
-Na slici su naši Mostarci, dio jednog Mostara kojeg više nema, slika puno kaže i o ljudima na slici kao i o našem gradu. Među svojim prijateljima imamo i „stručnjake", zaljubljneike u svoj grad (Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara, Smail Špago), koji svaku sliku analiziiraju, proučavaju i zahvaljujući tome već su i dvije knjige izdate. Tačno, ja se ponosim što sve više i više otkrivamo svoj grad, učimo o njemu, jer ako ne poznajemo prošlost nećemo znati ni budućnost.
-Ovo je dio moga grada,moje rodne grude...ponosna sam na ovo i neću se nikada nigdje ni pred kim postidjeti odakle sam i priznati... u Germany bi dala svaku sjajnu ulicu i kvart i svu raskoš njihovu za ovaku divnu i tihu „Frontu" uz odjek tavle i ono kašljucanje kada prođe „ona neka", da je najave i ono glasno srkanje kafe iz fildžana ne bi dala ni za jednu šoljicu sa „zlatnim" obrubom...ma ne bi dala,moga Mostara..
-Ni ja ne dam moj MOSTAR ni u Italiji ni u Krajini da ikad išta kažu, a volim i Aveniju, stadion, partizansko samo uništiše sve..
-Danas je tu renovirano turbe Šejha Mahmud babe...ispod Frkine kafane...
Priredio: Smail Špago
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen