Korzo naše mostarsko
1. dio
Prije stotinjak godina mlada dama u
lepršavoj haljini, sa šeširom široka oboda i suncobranom u ruci,
ispod ruke držala bi mladog, gospodski odjevenog gospodina s
polucilindrom na glavi, i laganom bi šetnjom krenuli od mosta Franje
Josipa, ulicom istog imena, pa uz Ričinu, prešli štreku te ulicom
Stephanie Alee došli do Gumna. Odatle bi produžili istom ulicom te
stigli na Balinovac. Samo pola stoljeća nakon ovoga, mladići
podužih kosa u uskim pantalonama i djevojke u mini suknjama,
probijali su se kroz gusti špalir mladosti, šećući od Titova
mosta, ulicom Mostarskog bataljona, Lenjinovim šetalištem bi stigli
do Rondoa, pa nastavili Šetalištem JNA i stigli opet do Balinovca.
Danas je put od Mosta na Musali, ulicom Nikole Šubića Zrinjskog,
preko Rondoa i dalje ulicom Kneza Branimira do Balinovca, avetinjski
prazan. I varate se ako mislite da se na ovom potezu, osim imena
ulica, ništa nije promijenilo. Sve se promijenilo.
Potez od mosta na Musali do Rondoa bio
je dugo vremena mostarsko korzo, a ulica od mosta do današnjeg trga
kod gimnazije, u žargonu se i dalje zove Korzo. Korzo (ital. corso)
predstavlja najčešće glavnu gradsku ulicu i svojevrsni izlog
grada, odnosno glavno gradsko šetalište u našim mjestima.
Korzo u Mostaru imalo je svoju dugu
tradiciju, koja počinje dolaskom Austrijanaca u Mostar krajem
devetnaestog stoljeća, a nastavilo se sve do početka devedesetih
godina prošlog stoljeća. Premda je u više navrata mijenjalo ime,
za raju je relacija od Titovog mosta do Rondoa jednostavno bila i
ostala Korzo. Ispočetka je to bila samo obična šetnica, za koju su
se odlučivali samo rijetki, većinom hrabriji, jer toga prije nije
bilo. Za mladu gospodu i gospođice je bila to tada zgodna prilika
prošetati debelim hladom platana ili u večernjim satima, ljeti,
tražeći barem malo predaha od dnevne jare. Nakon početnog
zaziranja mladih, tek nakon Drugog svjetskog rata, oni su počeli
izlaziti u većem broju i šetati Korzom. U prošlosti je korzo imalo
svoje blistave trenutke i to u nekoliko perioda. Ovdje ćemo se
zadržati na nekoliko vremenskih razdoblja. Prvo razdoblje je trajalo
od Drugog svjetskog rata pa sve do ukidanja željezničke pruge i
željezničke stanice, 1966. godine. Tada je korzo bilo od mosta do
rampe kod gimnazije. U davna vremena tu je bio napravljen podhodnik,
koji je omogućavao prolaz pješacima i šetačima, u slučaju da je
rampa morala malo duže biti spuštena. Međutim, i čekanje na
podizanje rampe bilo je sastavnio dio korza. Drugi period je svakako
bio od vremena izgradnje robnih kuća Razvitak i HIT, što je ovu
gradsku transverzalu produžilo preko Musale do Titove ulice i
spojilo je s Glavnom i Srednjom ulicom, a s druge strane sve do
Rondoa i dalje, spajalo s novoizgrađenim dijelovima grada. Na radost
pješaka i šetača, kompletno šetalište od gimnazije do Rondoa,
tada je pretvoreno u pješačku zonu. U tom periodu nije bilo ni
jednog kafića u gradu, a glavna zabava omladine bila su kina,
igranke i utakmice.
Korzo se inače dijelilo na ozbiljnu i
neozbiljnu stranu. Ozbiljna je bila ona strana od Bristola, pokraj
apoteke, jer su tom stranom šetali stariji. Drugom stranom šetnja
se produžavala sve do Rondoa, a uzduž Korza dugo vremena su bivali
centri svih zbivanja onog vremena u Mostaru. Za srednjoškolce se
podrazumijevalo da nakon nakon zadnjeg časa popodnevne smjene, prvo
odu na Korzo, da se okrene jedan, dva kruga, da se vidi koga ima, i
da se opet na vrijeme stigne kući. S Korza se ulazilo u veliki park.
Dušu dalo za prva ljubavna šaputanja i prve poljupce. Na Korzu je
svako imao svoju stajanku, ili trefpunkt. Tu se pričalo, chatalo,
šacovalo, drugovalo i dogovaralo, kuda dalje uvečer. Ko se htio
samo rashladiti, i još uz to uživati, dovoljno je bilo produžiti
na Titov most, gledati u prolaznike i slušati muziku sa terase
hotela Neretva. Korzo je bila zabava bez love.
(nastavit će se...)
Smail Špago
(Tekst objavljen u knjizi Mostar moj
grad br.4)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen