Mnogo ljudi vozeći kroz München, svakodnevno prolazi pored Engleskog parka, gdje jedan čovjek stoji u travi i svira svoju pozaunu. Zove Wolfgang Morczinek (57) i za njega i njegovu muziku nema ljepšeg mjesta.
Njemu ne treba neka velika tišina. On u desnoj ruci drži pozaunu, a dok svira, pogledom prati auta koja prolaze. Stoji bosonog u travi, samo 15 metara od saobraćajnice, i pri tome kaže: „Ovdje nalazim svoj mir!“
Kako kažu prolaznici, najviše liči na nekog bumbara, koga on ne čuje. Stoji malo raširenih rnogu, u košulji i pantalonama bež boje. Svira svaki dan do 22 sata uveče. Tada na snagu stupa noćni mir. Jedina nagrada su mu kratko sviranje vozača, mahanje djece iz auta, prolazećih biciklista, posjeta nekog leptira, zeca ili dabra, kojih ima u blizini.
Studirao je sport i muziku. Po zanimanju je nastavnik, ali ja s tim poslom davno prestao.
Želio je da radi nešto drugo. Ovo muziciranje za njega znači život. Svira Beatlese, stavke iz simfonija, a često improvizuje i jazz numere. Nakon svirke u parku, oko 23 sata uveče, oblači svoje crno odijelo i odlazi u jedan hotel, gdje radi kao noćni portir. Nakon noćne smjene spava do ručka, a onda ponovo u park. Familije nema. Osim pozaune, svira klavir, flautu i saksofon.
Njegov moto je: “Ko muzicira, taj i komunicira. A muzika rastjerava usamljenost”.
On muzicira i kad padaju kiša i snijeg, sve do minus osam. Tada počinju da mu se koče prsti.
I tako Wolfgang Morczinek svira svoju muziku, u sred buke automobila, na mjestu koga svi drugi nastoje da što prije napuste. Svi osim njega.
(izvor:sdz)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen