O Bahriji Nuri Hadžić

Sirenski pjev Bahrije Nuri Hadžić

(Tekst koji slijedi objavljen je na blogu kajankajan.blogspot.de i u dnevnom listu Dnevni avaz u prilogu Sedmica, 2. jula 2016. godine. Autor je dr. Ibrahim Kajan)

Bahrija Nuri Hadžić, 1904. - 1993.

Historija iz zasjede

Piše: Dr Ibrahim Kajan

Reći ćeš, prijatelju, da je Bahrija „ona koja moru pripada“ – što znači njezino ime - biće astralno, sirena što glasom probija nebeske opne. Sirena je kadra, kaže Homer, zanijeti pjevom čovjekovo biće da izađe iz svoje pameti od milja neopisiva! 

Bahrija Nuri Hadžić zanosila je svojim nebeskim glasom čak i autore opera, koji su – za razliku od svih drugih – „čuli“ njezin glas prije nego što su uspjeli dovršiti svoje notno djelo. To joj je, na svoj način, rekao njemački autor Richard Strauss, slušajući je u naslovnoj ulozi svoje Salome, kojom je dirigirao u zgodi proslave 75. rođendana 1939. u Zürichu: „Ovu sam Salomu čekao 35 godina!“

Rođena je 4. 3. 1904. u Sarajevu. Rano je djetinjstvo provela u Mostaru, pa je kroz cijeli život isticala – da je Mostarka. Kći je Osmana Nuri Hadžića, kronološki prvog bošnjačkog romanopisca, urednika „Behara“, islamskog mislioca, šerijatskog sudije i doktora prava, banjalučkog okružnog predstojnika, predstojnika u ministru vanjskih poslova u Beogradu, itd. 

 Velika operna diva, Bahrija, kćer je Osmana Nuri Hadžića, 

mostarskog intelektualca i prvog bošnjačkog romanopisca

Bahrija je u svijet glazbe ušla kao djevojčica, kada ju je otac, nakon mekteba upisao i u školu časnih sestara u Sarajevu, osiguravši joj i sate klavira i violine. Preseljenjem u Beograd, djevojčica je temeljno muzičko obrazovanje stjecala u Srpskoj muzičkoj školi. Otkriće njezinih glasovnih i pjevačkih sposobnosti, otkrila je profesorica Milojević, zamolivši roditelje da njezin „vanserijski talent“ povjere, obavezno, najboljem muzičkom središtu. Bahrija je Beču g. 1923., položila prijemi ispit i otpočela petogodišnji studij pjevanja kod prof. Thea Lierhammera na Državnoj visokoj akademiji za glazbu i umjetnost. Nakon diplome – od brojnih ponuda,  buduća je diva odabrala operu u Bernu, u Švicarskoj. Između 1928. i 1931. godine, ostvarila je 40-tak glavnih pjevačkih uloga kojima je polučila niz poziva za gostovanja na gotovo svim europskim opernim scenama. Velike uloge smjenjivale su se filmskom brzinom - Aide (u Puccinijevoj Aidi), Leonare (u Verdijevoj Il trovatore), Manon (operi Julesa Masenneta), Charlote (u Werteru J. Masenneta), Minie (u Puccinijevoj La Fanciulla del West) i brojnih drugih!

 Program praizvedbe opere Lulu, 

Zürich, 1937., s Bahrijom kao naslovnim likom

Uloga, spomenuta u uvodu, Straussove Salome, otpjevana takvim sugestivnim pjevačkim moćima, postala je trajno „uknjiženo pamćenje“ uspona eksperimentalne muzičke fraze, da se Bahrijina uloga neizostavno navodi u najznačajnijim historijskim pregledima europskog i svjetskog razvoja operne umjetnosti. U zvjezdanom usponu na sceni, po drugi put je „gotovo nadmašila sebe“ kao sa Salomom, ulogom Lulu, u istoimenoj operi austrijskog kompozitora Albana Berga u Zürichu 1937.  

Nagovorom kompozitora i dirigenta Stevana Hristića, g. 1931. je prešla u Beograd, gdje je umirovljenja 1960. kao prvakinja Beogradske opere. Od niza velikih pjevačkih uloga u Beogradskoj operi, njezina se Koštana u Konjevićevoj operi - smatra antologijskom. „Sa Bahrijom Nuri Hadžić Beogradska opera je doživljavala prve zvezdane trenutke i ostvarila neke od najvećih dometa u svojoj istoriji.“ – zapisala je Mirka Pavlović.

Samo rijetki podsjete da je velika pjevačica, osim pod svjetlom glamuzonih pozornica svijeta, nastupila i u jednoj skromnoj provincijalnoj sali grada svoga porijekla, u Mostaru, u martu 1941. Odazvala se pozivu da sudjeluje u programu Muslimanske narodne biblioteke. Zahvalni Mostarci oduševljeno su je pozdravili a ovacijama ispratili. Ona i publika su se razumjeli: njezina svjetska veličina ipak je izrasla iz dubokih, slojevitih senzibiliteta bosanske kajdanke – jer u Bosni, osim sevdalinke, i nije bilo drugog i drukčijeg zvuka. 

Umrla je početkom agresije na njezinu izvornu domovinu, 24. 10. 1993., u 89. godini života. Sahranjena je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju. Neusporediva operna zvijezda dobitnica je Sedmojulske nagrade, jedinog priznanja kojim je za života počašćena. Živjela u doba kad snimateljska audio tehnika nije bila nepoznata. Ipak, tvrdi se da nije snimljen ili nije sačuvan niti jedan jedini tonski zapis nenadmašne operne umjetnice južnoslavenskih prostora! 

AVAZ, prilog SEDMICA, 2. 7. 2016., str. 14-15