Svak je od nas poznavao jednu ovakvu, ili je bio baš ovakav…
Rodila se u Mostaru,kasnije su je zvali : "Mala s
Đikovine", a kada bi je vidjeli u Zaliku kroz smijeh bi joj viknuli:
"Nema đe' te nema" ili : Okle tebe ovdje? :)
Volila je taj miris lipe, Mostar u proljeće,šampitu u ABC-u,kafezu u Alfu i Maderi,a kada bi prešla cijeli grad prije odlaska kući sjela bi na onaj zidić na Rondou gdje se nekada nalazio voćnjak,krišom ušla u isti te ubrala kajsiju čiju su slast zakopali betonom od kojeg sada nema baš velike koristi.
Vikendom bi se sa nekolicinom raje iz Centra dva i Bijelog Brijega zaputila u Zaostrog u kojem i sada odzvanjaju zvuci njihovih krikova kao da su prvi put na moru!
Vraćali bi se oko 7 navečer,preplanuli, sa zategnutom kožom i put do Mostara je bilo nešto najljepše što je pamtila.
Pjesme Bijelog Dugmeta,Azre,I Bajage su pratili autobus koji je odisao nečim posebnim,i ljuljao se preko Opuzena, pa sve do Mostara i...nije bilo gužve,nije bilo granica,kriminala i ovoliko ljubomore koliko ima sada. Nije se bez neke govorilo : "Ravno nam je sve do Kosova", i zaista je tako i bilo!
Ulazeći u Mostar završavala se jedna nova a sada već stara avantura koja nije imala cijene, ma koštala je samo par dinara,danas je to drugačije,skuplje,i nema istu vrijednost!
Upala bi u kuću puna euforije, zavitljala onaj ruksak u maleni hodnik i rekla : "Majko ima li šta jesti"? A Majka kao majka napravila ručak i govori: Ima bona, pravila sam ćufte i sataraš, aj ti samo trkni kupi jednu Koktu!
Najela bi se ko' stoka i nije sjedala za laptop jer ga nije ni imala,okretala je onaj brojač na fiksnom telefonu a na drugoj strani se čuo glas : " Ajde majkee' ti za 15 minuta samo da se tušnem,pa se nađemo kod Hita"!
Te šetnje,tu slobodu,uspomene i mladost odnijela je u daleku Ameriku i sada nakon dvadeset i kusur godina štrecne se kada joj nozdrve dirnu miris lipe, kada čuje pjesmu od Bijelog Dugmeta, zatvori oči kada se vozi na pokretnim stepenicama i namjerno zamišlja da je u Razvitku ili Hitu. Kupila je čak i neke plastične loptice u kojima pravi sladoled ne bi li je posjetio na onaj iz kojeg je vanilija mirisala najljepše na svijetu...
Sjeti se ona...nije ni Amerika napravila od nje zaboravnu ženu,nije Amerika ubila njene snove,njeno djetinjstvo,njenu mladost...
Nije ubila njen Mostar, i sve ono lijepo što je doživjela u njemu!
Doći će kaže kada ode u mirovinu! Zaklela se! Tako je meni rekla!
Hoće tu da umre, da miriše lipu, da živi još koliko joj Bog da nafake.. Hoće,hoće obećala je,ja joj vjerujem, vjerujem njenim suzama ,vjerujem toj njenoj žarkoj ljubavi prema Mostaru!
Vratiti će se pa makar joj to zadnje u životu bilo!
Kad-Tad!!! :)
Volila je taj miris lipe, Mostar u proljeće,šampitu u ABC-u,kafezu u Alfu i Maderi,a kada bi prešla cijeli grad prije odlaska kući sjela bi na onaj zidić na Rondou gdje se nekada nalazio voćnjak,krišom ušla u isti te ubrala kajsiju čiju su slast zakopali betonom od kojeg sada nema baš velike koristi.
Vikendom bi se sa nekolicinom raje iz Centra dva i Bijelog Brijega zaputila u Zaostrog u kojem i sada odzvanjaju zvuci njihovih krikova kao da su prvi put na moru!
Vraćali bi se oko 7 navečer,preplanuli, sa zategnutom kožom i put do Mostara je bilo nešto najljepše što je pamtila.
Pjesme Bijelog Dugmeta,Azre,I Bajage su pratili autobus koji je odisao nečim posebnim,i ljuljao se preko Opuzena, pa sve do Mostara i...nije bilo gužve,nije bilo granica,kriminala i ovoliko ljubomore koliko ima sada. Nije se bez neke govorilo : "Ravno nam je sve do Kosova", i zaista je tako i bilo!
Ulazeći u Mostar završavala se jedna nova a sada već stara avantura koja nije imala cijene, ma koštala je samo par dinara,danas je to drugačije,skuplje,i nema istu vrijednost!
Upala bi u kuću puna euforije, zavitljala onaj ruksak u maleni hodnik i rekla : "Majko ima li šta jesti"? A Majka kao majka napravila ručak i govori: Ima bona, pravila sam ćufte i sataraš, aj ti samo trkni kupi jednu Koktu!
Najela bi se ko' stoka i nije sjedala za laptop jer ga nije ni imala,okretala je onaj brojač na fiksnom telefonu a na drugoj strani se čuo glas : " Ajde majkee' ti za 15 minuta samo da se tušnem,pa se nađemo kod Hita"!
Te šetnje,tu slobodu,uspomene i mladost odnijela je u daleku Ameriku i sada nakon dvadeset i kusur godina štrecne se kada joj nozdrve dirnu miris lipe, kada čuje pjesmu od Bijelog Dugmeta, zatvori oči kada se vozi na pokretnim stepenicama i namjerno zamišlja da je u Razvitku ili Hitu. Kupila je čak i neke plastične loptice u kojima pravi sladoled ne bi li je posjetio na onaj iz kojeg je vanilija mirisala najljepše na svijetu...
Sjeti se ona...nije ni Amerika napravila od nje zaboravnu ženu,nije Amerika ubila njene snove,njeno djetinjstvo,njenu mladost...
Nije ubila njen Mostar, i sve ono lijepo što je doživjela u njemu!
Doći će kaže kada ode u mirovinu! Zaklela se! Tako je meni rekla!
Hoće tu da umre, da miriše lipu, da živi još koliko joj Bog da nafake.. Hoće,hoće obećala je,ja joj vjerujem, vjerujem njenim suzama ,vjerujem toj njenoj žarkoj ljubavi prema Mostaru!
Vratiti će se pa makar joj to zadnje u životu bilo!
Kad-Tad!!! :)
(facebook/ Mostarac bez dlake na jeziku)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen