Kafa je uvijek opravdan izgovor za sijelo i druženje

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu sarajevo.co.ba)

Kada želite piti kafu, najprije skinite sloj pjene, a zatim naspite kafu iz džezve. U bakrenoj džezvi se duže zadržava toplina kafe, što je važno jer ovdje ljudi sjede satima uz kafu i razgovaraju.

Kafa je stigla u Sarajevo iz daleke Arabije, preko Carigrada prije 450 godina. Po dolasku kafe u grad na Miljacki stvorila se i potreba za otvaranjem prve kafane.

Kafa je ubrzo postala unosan posao, pa je osnovan novi esnaf i nastala posebna čaršija Tahmis, smještena između Careve džamije i Latinske ćuprije, a zanatlije, pržači kafe, nazvani su tahmiščije. Kahedžijskim esnafom je upravljao kahedži-baša.

Kako se potreba za konzumiranjem kafe povećavala tako se i Tahmis-čaršija razvijala i širila. Postojali su dibeci u kojima se kafa tucala i mljela, kao i prostorije sa nekoliko ognjišta u kojima se kafa pržila. Svako ognjište je imalo odžak, a kafa se pekla u šiševima.

Razlika između turske i bosanske kafe je u tome što Turci pomiješaju mljevenu kafu sa šećerom preko čega preliju hladnu vodu i tako stavljaju na peć da prokuha, dok Bosanci kafu pripremaju tako što najprije stave vodu da proključa, a onda dodaju kafu. Nakon što prokuha, izdvoji se mala količina vode, potom se dodaje kafa u vodu i vrati na peć nekoliko minuta kako bi opet proključala.
 

Zbog velikog zanimanja za kafu počele su nicati kafane, pa su vlasti odlučile uvesti red i spriječiti nelegalnu nabavku dajući monopol na trgovinu kafom Mustafi-paši Babiću. To je značilo da vlasnici kafana mogu kupiti prženu kafu samo u Tahmisu. Zakonu je dozvoljavao da je u kafani mogu tucati ali ne i pržiti što je bilo strogo kažnjivo.

I pored zakonskih ograničenja, skoro svaka mahala je imala svoju kafanu, kao i svaki han i karavan-saraj. Ispijanje kafe je postalo nezaobilazan ritual u Sarajevu. Turski historičar i putopisac Ibrahim efendija Alajbeg je 1592. godine putovao Bosnom i zabilježio da je u kafani na sarajevskoj Bentbaši pio kafu kad nije bilo kafana u ostalim gradovima Zapadne Evrope, odnosno 80 godina prije nego je prva kafana otvorena u parizu. Krajem 17. i početkom 18. stoljeća kafa polako ulazi u kuće, najprije u bogatim porodicama, a zatim i svim ostalim. U to vrijeme je šećer bio jako skup, pa se kafa sladila medom. Zabilježeno je da je u vrijeme vladavine Austro-Ugarske u Sarajevu bilo 50 samostalnih kafana. Tahmis-čaršija je nestala za vrijeme Austro-Ugarske, kada je započeta regulacija rijeke Miljacke. Ipak, kafa i kafane su ostale i danas su opravdan izgovor za sijela, sastanke i druženja.

Izvor: http://sarajevo.co.ba/kafa-je-uvijek-opravdan-izgovor-za-sijelo-i-druzenje/