Što i kako u trećoj dobi?

(Tekst koji slijedi objavljen je na Mostarskom beharu, a priredio nam ga je Roko Markovina) 

ŠTO I KAKO U TREĆOJ DOBI?

U Indiji, koja se još uvijek upravlja prema starim tradicionalnim vrijednostima postavljenim prije 4000 i više godina, u duhovnim knjigama koje su napisali prosvijetljeni ljudi, sve je postavljeno na svoje mjesto.

Što kaže joga?

Filozofija prožima život običnih ljudi a da oni to ni ne znaju i čini ga istovremeno bogatim,strukturiranim, jednostavnim i lakšim.

U jogi se kaže da postoje četiri osnovna cilja koje čovjek ima tokom života. Purušartha se definira kao cilj, ali i trud, napor i stremljenje. Svaki čovjek ih nosi u sebi i njima ostvaruje punoću i kompletnost u životu. U starim epovima kao što su Ramajana i Mahabharata spominju se četiri životna cilja:

Artha – namjera da se stekne sigurnost, nezavisnost na socijalnom i ličnom nivou
Kama - trud da se ostvare sve lične aspiracije, stremljenja i želje
Dharma – cilj da se sledi staza ispravnosti, postane human
Mokša – namjera da se spozna prava priroda, da se iskusi transcedentalna strana našeg bića.

A vaši viši ciljevi?

Ti koraci su neophodni da bi se otkrio suštinski smisao življenja i svrha našeg ličnog bivstvovanja. Svako bi, na svoj način, trebao da se ostvari u te 4 prirodne iskonske težnje za života.

Moderno društvo, međutim, ističe samo prva dva cilja i to u svom krajnje materijalističkom obliku: važno je da se čovjek situira, da stekne materijalnu sigurnost i da ostvaruje svoje lične želje i ambicije.

Osnovne vrijednosti su novac, bogatstvo, pozicija u društvu i fizičko zadovoljstvo i uživanje.
Viši ciljevi su trenutno zapostavljeni. Većina ljudi se ne obazire mnogo na druga dva cilja ljudskog postojanja – da proširi i oslobodi um i da postane human („mokša“ i „dharma“).

Da bismo osjetili mir i ispunjenost, treba da posvetimo malo pažnje i tim idejama da bismo osjetili smisao života. To je sve ionako urođeno u nama.

Te želje za pravednošću i spoznajom čuče u svakom od nas, negdje zatrpane neutaženim težnjama za materijalnim. Naše snage, potencijale, sve naše aktivnosti usmjeravamo na ciljeve koji nam donose ispunjenje kratkog veka.

Bez smisla i višeg cilja, bez oslobođenog uma, bogatstvo, moć, status, pa i bilo kakvo fizičko zadovoljstvo na kraju su samo izvor nezadovoljstva i patnje. Svaki od ciljeva se ostvaruje u jednom dobu života.

Četiri ašrama (životna perioda)

Po indijskoj filozofiji, ljudski život je podijeljen tradicionalno na četiri ‘ašrama’ ili četiri perioda. Svaki period je usmjeren jednom urođenom težnjom oko koje se sve aktivnosti, sva naša djelanja i napori vrte.

Kada se ciljevi ispune, želje zadovolje, spontano se prelazi u slijedeći period koji ima nove ciljeve, nove izazove i nosi novu vrstu ispunjenosti.

Ukoliko poštujemo principe ta četiri perioda života, mi samo sledimo prirodni tok života i ne ostavljamo mjesta neispunjenim težnjama i nezadovoljstvu. Ako u svakom periodu maksimalno iscrpimo sve unutarnje i vanjske potrebe, posljednji dio života će biti ispunjen zadovoljstvom, mirom, duhovnošću i vjerom - što nije čest slučaj. Evo kako ta četiri dijela života izgledaju:

1. Prvih 25 godina su posvećeni učenju. Od rođenja učimo svet oko sebe. Uči se da se hoda, jede, govori, druži, zatim piše, čita. Uči se život, međuljudski odnosi, tipovi ljudi, osnovne vrijednosti tradicije i kulture.

I kada nije bilo škola, ovaj period je bio isti, samo se život učio van klupa. Uči se i ljubav i patnja. Dobivaju se prve lekcije iz bola, odbijanja, prilagođavanja, strpljenja. Stječu se znanja iz svih mogućih oblasti koja će biti upotrijebljena u osiguranju situiranosti, tj. sigurnosti u daljem životu.

U ovom periodu težimo da zadovoljimo arthu – težnju za sigurnošću koju ćemo osigurati svojom profesijom.

Biti podrška i društvu i porodici

2. Slijedeći period je posvećen porodici i ostvarivanju stremljenja, želja, ambicija. To je period kada se obično osniva vlastita porodica i zaranja u profesionalni život. U tom periodu bi trebalo iscrpiti sve ambicije, sva stremljenja.

Porodica i posao su fokus i trudimo se da sve aspiracije ostvarimo: status, steknemo priznanja, vikendicu, djecu da odgojimo, školujemo, postavimo na noge… Sve što radimo je da ostvarimo ono što mislimo da je vrijedno ostvarivanja.

Za nekoga je to izgradnja kuće od cigle, za nekoga doktorat, za nekoga porodica sa mnogo djece. To je kama – težnja za ostvarenjem želja.

3. Kada izvedemo j na put i ostvarimo svoje snove, počinje period povlačenja iz aktivnosti. Tako bi barem trebalo da bude.

Dharma je prirodna unutarnja težnja koja se u ovom periodu budi u nama. Biti pravičan, mudar, human. Biti podrška i društvu i porodici svojom ispravnošću.

Da bi duša bila smirena, neminovno je povući se iz aktivnog života. Tu leži ključ dubokog nemira modernog (zapadnog) čovjeka koji ne zna i neće da stane i koga svi uče i primoravaju da stvara, da pravi nove kule i gradove i da iz jedne ambicije srlja u drugu.

Nas uče da ćemo, što smo aktivniji i ambiciozniji, ostati duže mlađi. Velika greška. Smiraj dana je prirodna pojava.

Penziju susjedni narod tako pametno naziva ‘mirovinom’. Svet u kome bi djedovi dale unucima svoje fabrike, radnje ili države a oni seli i gledali zalazak sunca, bio bi mnogo bolji.

Van manastira – a monaški

U ovom periodu više ne brinemo za našu imovinu, djecu ni radnju. Radnju dajemo deci i pustimo ih da uče na greškama kao što smo i mi to činili. Još uvek smo tu, kraj njih, ali u pozadini, ne miješajući se bez prethodnog poziva u njihov život.

Brige više ne treba da bude. Brige proizilaze iz vezanosti, želja za posjedovanjem. Želja za posjedovanjem se odbacuje. I ime i slava, moć i bogatstvo gube na slasti, jer smo zadovoljili, ispunili težnje. Povlačimo se iz prvih redova mudro, u pozadinu, i pripremamo za finale.

4. U finalu nas ne čeka depresija, artritis i tuga. Poslednji period života je nova avantura. U njemu se potpuno okrećemo duhovnosti.

Odričemo se svakog posjedovanja i bilo kakve aktivnosti u životu, a sve više se okrećemo duhovnim vrijednostima, bilo da je to molitva, meditacija, čitanje duhovnih spisa ili slično. To je monaški život van manastira.

Vanjski život se stanjio, a unutrašnji narastao i dao nam novo zadovoljstvo i smiraj.
U Indiji ovo nije filozofija već praksa, realnost. Mnogi ljudi žive upravo po ovom receptu.

Može se čak smatrati i nemoralnoim, neukusnim ako bi neko jurio ambicije, bogatstvo ili mlade žene u kasnijim godinama.

Zanemarivanje unutrašnjeg života u bilo kom period dovodi do nezadovoljstva. Ovo je preuzeto iz kulture Indije, međutim, tako se živjelo svuda: po principima prirode i zdravog razuma.

(mostarskibehar)