Objavljivanje ove knjige možemo zahvaliti našem čovjeku dr. Izetu Muratspahiću, koji je, živeći i radeći u Švedskoj, sasvim slučajno saznao za postojanje knjige pod nazivom „Genom Bosnien och Hercegovina“ (Kroz Bosnu i Hercegovinu) potpuno nepoznatog autora, Šveđanina Augusta Heimera, napisanu daleke 1904. Godin e. Toliko mu se svidjela, da je odlučio prevesti i tako je predstaviti našoj javnosti. Inače dr August Heimer (1863. – 1930) je ovu svoju knjigu napisao nakon učešća na devetom međunarodnom kongresu geologa u Beču od 20 – 27 avgusta 1903. godine. Heimer je objavio svoja zapažanja iz Bosne i Hercegovine, kombinujući ih i s geografskim, geološkim, etnografskim i istorijskim činjenicama, koje je pribavio iz bečkih izvora. Heimer je, pored prelijepih predjela i neobične kulture, uočio i pregršt zanimljivih situacija koje je zapisao u svoju knjigu. Mostar ga je oduševio i vrlo detaljno ga je opisao, uz predočavanje brojnih sitnica koje su mu zapale za oko.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
Mostar je hvaljen od svih putopisaca i od turista, međutim, teško je reći gdje se ta slavljena ljepota zapravo nalazi. Čini se da nema ničeg drugog do golog stijenja, sjajnog safirskog neba i zelene vode, te podugački Mostar sa svojih 2 000 kuća zbijenih između kraških masiva Huma i Podveleža. On nije nikad bio nešto drugo osim mali provincijski grad, nije nikad vidio neke velike događaje i nema nikakve istorije. To je sasvim prosto „mostni grad“, tamo gdje je bio najprikladniji prelaz preko Neretve.
Mostar je, pored toga, i što se klime tiče, vrlo neugodno mjesto boravka. Na ulicama prži u toku najvećeg dijela godine afričko sunce i oduzima želju svake šetnje i izleta. Za vrijeme oba septembarska dana prošle godine bila je temperatura oko 42°C. Večeri ne nude nikakvu svježinu ili novu snagu, a na koncu avgusta napadaju „popadači“, ranije pomenuti sitni komarci, i ljudima prave patnju. Ako nekad bude oštra zima, dolazi znatno do izražaja hladnoća, posebno među kamenim zidovima, te žitelji cvokoću u svojim stanovima kojima često nedostaju kaljeve peći. Još strašnije se to osjeća kad bura – sjevernoistočni vjetar – s golih kraških planina s pustošnom silinom šiša nad gradom.
Uprkos tome, Mostar ima tako mnogo interesantnog i lijepog za ponuditi da se stranac nikad neće pokajati za svoju posjetu tom gradu. On je smješten na obe strane Neretve. Glavni dio na lijevoj obali Neretve presječen je po dužini dvjema ulicama, Sauerwaldovom i Glavnom. Kuće su od kamena i uglavnom u dalmatinskom i italijanskom stilu. U toku posljednjih godina izgrađen je jedan dobar dio modernih evropskih zdanja. Stare kuće su obično okrenute svojom zabatnom stranom bez prozora prema ulici ili sokaku i svaka ima svoju malu bašču ograđenu visokim zidom.
Hercegovački glavni grad ne pati od nedostatka interesantnih i idiličnih mjesta. Među prvim koje ćemo pomenuti je čaršija sa oko 500 prodajnih dućana. Iako ona stoji znatno iza trgovačkog kvarta u Sarajevu, može se tu kupiti jeftino svakojakih lijepih stvari, npr. vezova, ukrašenih radovima iz Livna, ćilima, glinenog posuđa i drugog. Krojačka ulica, tamo gdje se izrađuju prekrasne zlatom vezene nošnje, koje nose bogati Hercegovci, posebno je vrijedna posjete. Kao u Italiji, radi se ovdje vani otvoreno na ulici. Usred čaršije na jednom slobodnom mjestu nalazi se originalna kafana, koju stranci zovu „Kafe Luft“ (Kafana Vazduh) u jednom paviljonu otvorenom sa svih strana stoje klupe, a na otvorenoj ugljanoj vatri sprema kafedžija odličnu kafu.
Za vrijeme naše dalje šetnje kroz tijesne tihe sokake u četvrti Zahumje, očaralo nam je oči divno zelenilo koje se tu posvuda javlja. Slijedili smo jedan dio toka rijeke Radobolje, koja snabdijeva vodom novi mostarski vodovod i protiče pored više malih kafanskih bašča. Zavirili smo u jednu od njih koju je posjedovala jedna Njemica, a čiji čovjek je bio vodnik I klase u Mostaru. Tamo smo dobili dobru čašu piva, koje je hlađeno u ovoj ledenoj rječici. Jedan dud s ogromnim obimom zasjenio je bašču i kuću u čijoj gostinskoj sobi su mnogobrojne lastavice imale svoja gnijezda, pa lete unutar i vani. To je jedna lijepa osobina kod istočnjačkog naroda da se među njima nikad ne događa mučenje životinja, da se nikad ne proganjaju ili zatvaraju ptice, nikad ne preopterećuju konji i druge tegleće životinje preko njihovih moći. Često su oni stupali u svađu s doseljenim Italijanima, koji po svom domaćem običaju ne mogu gledati pticu, a da ona ne leži ispržena na tanjurima pred njima. Vlada je smatrala, takođe, da mora preduzeti mjere za zaštitu životinja. I mada gomile ptica grabljivica s bešumnim mahanjem krila lebde iznad Mostara, ipak ove bašče daju krov nad glavom još jednom broju kliktavih ptica pjevačica i za vrijeme blagih proljetnih noći može čovjek usred grada čuti stotine slavuja kako pjevaju. Pravi baščanski dio grada nalazi se duž desne obale Neretve, gdje voda Radobolje pada u jednom malom vodopadu. Mnogobrojni mali riječni rukavci navodnjavaju kukurzna i duhanska polja i stvaraju čarobne bašče u kojima zriju smokve i šipci. Još jedno posebno idilično mjesto preostaje mi ovdje da pomenem. Neretva ima velike špilje, očigledno nekad izdubljene rijekom, a u njima i bačšama iza njih postavljena je pivnica. Tamo je divno svježe i čovjek se osjeća dobro raspoložen. To čine, takođe, i stotine lastavica, koje ne hajući za ljude lete unutar i vani, a imaju svoja gnijezda u prostoriji. Odavde se, takođe, ima divan pogled nad Neretvom čija se divlja ljepota baš u gradu najbolje ističe.
Mostarske ulice su u dobrom stanju i toliko čiste koliko je to uopšte moguće s tolikim brojem teglećih životinja koje dnevno idu po njima. Cijeli karavani dolaze sa sela sa svim mogućim vrstama robe. Žene tjeraju ulicama stada ovaca i koza, a istovremeno su zaokupljene pletenjem. Naglašene ljepote – osim figure – ne vidi se među ovim ženama sa sela. One su najčešće vrlo preplanute kože i imaju prljavu odjeću, ali nijedna nije bez ogrlice od srebrenjaka ili staklenih i ćilibarskih perli. Čak i na glavi nose dijademu, skupocjene ukosnice i kovani novac, često majstorski spojene u mnoge male pletenice. Neurednost odjeće bi se mogla objasniti nestašicom vode koja vlada u brdskim područjima, budući da toga nema u onim krajevima gdje se ima dobar pristup vodi. Međutim, nedeljna odjeća je uvijek uredna i rublje je lijepo izvezeno u južnoslovenskim mustrama. […]
Područje oko Mostara je bogato interesantnim mjestima. Jedan izlet koji naročito ne bi smjeli zanemariti lovci, je izlet na Mostarsko blato, ime koje je otprilike slično neuspjelo kao ime močvara za naša velika norlandska jezera, budući da i kad se ono u toku ljeta, takođe, djelimično isuši, pokazuje, ipak, najčešće plavu jasnu vodenu površinu, kao jedno alpsko jezero, a obuhvata područje od 30 km2. Put do tamo vodi kroz tipični kraški pejzaž. Samo na jednom mjestu vidi se na lično iznenađenje park mladih hrastova i drugog listopadnog drveća. To je privatno vlasništvo, koje je radi zaštite od koza ograđeno. Ovo predstavlja najbolji dokaz da se kraško zemljište, barem na zaštićenim mjestima od bure, može s uspjehom zasađivati, ako se samo mogu zaštititi mladi zasadi od njihovih četveronožnih smrtnih neprijatelja.
Kasnije, kad cesta pravi jedan zaokret nalijevo, otvara se veličanstven pogled na Mostarsko blato. Ono je sjeverno i istočno omeđeno stijenama litica koje se gole i puste obaraju okomito do vodene površine. Južno imamo jedan dugačak obronak šumovitog planinskog grebena Trtre. Plodno tlo pokraj jezera daje žitarice, vino, duhan i raznovrsno voće. U selima koja se nalaze zbijena jedno uz drugo žive samo katolici. Doduše, na južnoj obali jezera stoje još živopisne ruine jedne džamije, prekrivene gustom povijušom, ali muslimani su se izgubili.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen