Johan (Janne) Lorentz Hafström, (1838. – 1918), doktor medicine i putopisac, pored brojnih dužnosti koje je obavljao i mnogih odlikovanja (odlikovan 1894. godine zlatnom medaljom za unaprjeđenje vakcinacije u Švedskoj), godine 1902. je obavio studijsko putovanje u naše krajeve, te nakon povratka objavio jedan manje poznati rad (ne knjigu) pod radnim nazivom „Soliga dagar afsides från turistvägen: Dagboksanteckningar under en resa i Dalmatien, Montenegro, Bosnien och Herzegovina, våren 1902.“, (Dnevne bilješke tokom putovanja u Dalmaciju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu proljeća 1902.). U tom radu, veoma slikovito i s mnoštvom zanimljivih detalja opisuje svoj boravak u Mostaru. Rad je preveo i prvi put objavio 2004. godine Haris Tucaković.
Ovdje navodimo samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupan rad se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
Odavno zaželjeh upoznati istočnu obalu Jadranskog mora, i iz zemljopisnog i iz istorijskog ugla, s interesantnim zemljama Istrom i Dalmacijom, kao i bivše turske provincije Bosnu i Hercegovinu. […]
[…] U vezi tih zemalja, pokušaše me uplašiti pričama o razbojništvima na Balkanu. Ja, ipak, vjerovah da je Austrija, koja od 1878. godine upravlja Bosnom i Hercegovinom, uspjela srediti prilike i da se, prema tome, ne može govoriti o nekoj opasnosti. Ipak, radi pouzdanog mišljenja o tome, obratih se jednom prijatelju u Stockholmu, a koji bijaše u bliskoj vezi sa čuvenim slavofilom i putopiscem Alfredom Jensenom, molbom da se raspita oko toga. Uskoro primih slijedeći odgovor: „Alfred Jensen te najodlučnije upozorava na opasnosti putovanje u – Helsingland, možda čak i u susjedni Halland (Helsingland, Halland – oblasti u Švedskoj); ali na Balkan, uz izuzetak turskih provincija, možeš putovati potpuno sigurno, posebno u pomenute zemlje – Dalmaciju, Crnu Goru (Cetinje), Bosnu i Hercegovinu“. Njegovo iskustvo je, kao što kaže pjesma „nema razbojnika u cijeloj toj šumi”. To zvučaše utješno. […]
[…] Putuju: 7 muškaraca i 7 žena, od kojih su 3 gospođe, 2 udovice i 2 neudate žene. Socijalni status putnika: 1 penzionisani profesor (73 godine), živahan, govorljiv i veoma hodoljubiv; 1 ”službeni savjetnik”, 1 rentijer, 8 trgovaca, 1 dnevni zapisivač. Službeni vodič na putovanju je gospodin Antoni.
Mostar, 19.04.1902.
[…] Konačno stižemo u Mostar gdje susrećemo galamljive i vrišteće nosače s fesovima ili turbanima, kako se bore oko prtljaga, koje morasmo fizički braniti. Nađosmo se, dakle, u uobičajenoj orijentalnoj svađi i neredu. Zatim se odvezosmo do zaista veličanstvenog hotela „Narenta”, podignutog od strane Zemaljske vlade. U staro tursko doba bijahu samo primitivna konačista za prijem putnika koji dođu i prođu. Zato je austrijska uprava svuda, u okupiranim zemljama, podizala hotele.
Mostar, 20.04.1902.
Rijetko se može vidjeti živopisniji grad od Mostara, glavnog grada Hercegovine, koji leži ukliješten u visoka brda, dok Neretva huči iz svoje divlje i stjenovite postelje. Stvarni kontrast strmim, hladnim brdima jest najbujnija i najsočnija vegetacija u baščama i poljima što očarava dušu – jedan botanički raj iz bajke
Tokom moje šetnje gradom, otiđoh prvo do pazara – čaršije – koja sadrži masu butika najrazličitijih vrsta. Posebnu pažnju privukoše mi krojačke radnje, u kojima se mogu vidjeti prekrasne, zlatom vezene nošnje. Odavde izađoh na Stari most na Neretvi, koji se svojim smjelim svodom pogrbio iznad rijeke. Tu je božanstven pogled, kako na obe strane, tako i dolje u vrtoglavu dubinu. Most se ne prelazi vozilima, jer njegova krhkost ne trpi vibracije.
Odavde nastavih u dio grada Zahumje (Zahum). Tu je mnogo mirnije i tiše i svugdje su bašče.
Iznad visokih zidova, živahnim koloritom nas dočekuje behar; murve i smokve istežu svoje grane preko ulice; na sve strane – opijajući miris. Nakon brzog uvida u rimokatoličku crkvu, novogradnju u vidu bazilike sa korintskim stubovima, uputih se uz brijeg ka, takođe, novoizgrađenoj srpsko-pravoslavnoj crkvi. Odavde se pruža čudesan pogled na cijeli grad sa svojih 30 džamija. Svu tu čarobnu panoramu prekriva najčistije plavo nebo, koje je ikada vidjelo ljudsko oko. Pri povratku ne zaboravih posjetiti prekrasnu Karađozbegovu džamiju.
Mostar je grad sa 17 000 stanovnika, od kojih više od polovine pripada Muhamedovom učenju. To izaziva raznolikost života u gradu: može se vidjeti potpuno prekrivena žena kako se probija ulicom kroz gužvu, kao i hercegovačku narodnu nošnju odjevenih, muškaraca i žena.
Poslijepodne napravismo izlet na hercegovačku najveću znamenitost, vrelo Bune. Ostavismo Mostar i dođosmo na veliku ravnicu između brda i Neretve. Na lijevoj strani se na sve strane vide vinogradi i vesele vile, a na desnoj samo kameniti teren. Nakon jednog sata, stigosmo u Blagaj, gdje ostavismo kočije. Nastavismo put malom pješačkom stazom, koja vijuga između rijeke Bune i visoke hridi, gdje ruševine starog dvorca Stjepangrada moćno i dostojanstveno tronuju. Put završava kod jedne ruinirane tekije s izlazom na verandu, gdje se pojavljuje čaroban prizor – pećina ukrašena stalaktitima, iz koje silovito istječe duboka rijeka Buna. To je ista prirodna pojava koju smo upoznali kod vrela Omble. U kući kraj pećine je jedna vrsta mauzoleja s dva sarkofaga u kojima su sahranjene dvije svete osobe.
Danas smo doživjeli pravu afričku vrućinu. Veče je, doduše, donijelo izvjesno olakšanje, ali vrelina nastavlja isijavati iz pregrijanog stijenja. Međutim, božanstveno je noću sjediti na hotelskoj terasi, dok mjesec izliva srebrenu rijeku iz tamnoplavog nebeskog svoda, obasjavajući tu pitoresknu oblast svojim magičnim zrakama, pri čemu se čuje šum drveća i rijeke.
Želim iz Mostara zabilježiti jedan mali događaj koji pokazuje kako je u veoma ranoj mladosti i s koliko dubokom ozbiljnošću kur’ansko sveto učenje usađeno u svijest ovdašnjih vjernika.
Pri dolasku ovamo zaposlismo, kao našeg specijalnog poslužioca i vodiča, jednog trinaestogodišnjeg turskog dječaka, koji odlično govori njemački. Pošto ne mogoh izgovoriti ili upamtiti njegovo islamsko ime, prozvah ga Kisse-Misse, zbog slične zvučnosti s njegovim nerazumljivim turskim imenom. Čak ga kasnije i njegovi turski drugovi zvahu Kisse-Misse. Dječak bijaše veoma živahan i horan, pa me je zabavljalo raditi s njim. Tako ga poželjeh naučiti neki švedski izraz i nagovarah ga da ponavlja „gamle trindskalle” (stari debeljko) i rekoh mu da time u društvu pozdravlja svakog Šveđanina. Dječak se udalji, a ja unaprijed uživah u iznenađenju Šveđana koji će biti tako nasamareni. Onaj koji bijaše prevaren – bijah međutim ja, jer umjesto da obavi moj nalog, ode Kisse-Misse do gospodina Antonija i reče: „Onaj gospodin (pokazujući na me) želi da odem do onoga i onoga i kažem ’gamle trindskalle’, ali ja to ne želim, jer ne znam šta to znači, a to može biti neka uvreda!” Lijepa opreznost kod jednog trinaestogodišnjaka.
Kao što rekoh, dječak bijaše prijatan i ponudih ga da me u povratku prati u Švedsku, gdje namjeravah voditi brigu o njemu. Njegove mrke oči sijevnuše od ushićenja na taj prijedlog, ali samo nakratko. Odmah se pojavi duboka ozbiljnost na njegovom licu i plačućim očima odbije on moj prijedlog. Upitah ga veoma začuđen – zašto ne želi da me prati, pošto bi očigledno imao mnogo bolje životne uslove nego što ih sad ima. On odgovori: „U vašoj zemlji ne postoji ni jedna džamija u kojoj bih mogao učiti svoje molitve”. Pokušah ga uvjeriti da mi čak imamo crkve u kojima bi mogao moliti, ali on bijaše neumoljiv, bez obzira što ga je rastanak sa mnom činio tužnim, sudeći po njegovim obilnim suzama, ukoliko nisu uzrokovane mišlju da će izgubiti svoje pare, koje mu tada dobacih.
(prevod: Haris Tucaković)
Priredili: Ismail Braco Čampara/ Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen