Nekoliko dana nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske, kao šesnaestogodišnja djevojčica došla je s roditeljima u Bosnu, tako da od 1879. do početka 1919. godine živi u Sarajevu, nakon čega se za stalno seli u Beč. Međutim, zemlju njene mladosti nikad nije zaboravila, te stoga od svog dolaska, pa sve do svoje smrti, ona za ovu zemlju i narod oskeća neizmjernu ljubav i privrženost, baš kao da se ovdje rodila. Zacrtala je sebi misiju da svijet bolje upozna sa Bosnom i Hercegovinom, a sve svoje radove je pisala na njemačkom jeziku. Objavila je pet knjiga s temama naše zemlje, kao i brojne novele.
Godine 1900. objavljuje svoju knjigu „Bosnisches Skizzenbuch – Landschafts und Kultur- Bilder aus Bosnien und der Herzegovina“ (Bosanska slikovnica – pejsaži i slika kulture iz Bosne i Hercegovine), u kojoj predstavlja zemlju sa svim njenim značajnim aspektima iz kulture, etnografije i geografije.
Radi se o gospođi Mileni Preindlsberger Mrazović, rođenoj Bjelovarčanki. Zadivljuju njeni utisci i upečatljivost pisanja koje ona predstavlja u ovoj knjizi. Cijelu Bosnu i Hercegovinu je proputovala na konju, te tako doprla do svakog njenog kutka.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
Teško je reći kako je nastala ta mnogo hvaljena ljepota Mostara, za koju su i metaforama bogati pjesnici Orijenta uzaludno tražili najpogodnije izraze divljenja. To nije samo goli kamen, ni blistavo safirno nebo, ni zelenkasta planinska rijeka, niti masivne gromade Huma ili Podveležja, koje se spuštaju do uskog prostora grada Mostara, s njegovih dvije hiljade kuća.
Mostar nikad nije bio ništa drugo nego mali provincijski grad, nije doživio velike događaje, a u stvari nema ni vlastitu istoriju. On je jednostavno „Brückenort“, mjesto s mostom, (Brücke = most), mjesto na kojme se prelazi preko Neretve, oko koga se razvio grad. I ne samo zbog današnjeg, takozvanog „Rimskog mosta“, koji je tu nastao na mjestu nekadašnjeg drvenog lančanog mosta, prije nekih dvjesta ili trista godina, „preko koga se“, kako je zapisao turski putopisac Hadži Kalfa, „moglo preći samo sa smrtnim strahom“.
I zbog čega uvjiek istorija! Da li je most stari ili novi, čini se svejedno, on samo ne želi ostariti, jer u stvarnosti, on je nacionalni ponos, o kome se priča i u najudaljenijim planinskim skrovištima, o kome slušaju i najmanja djeca, u ditirambima i sagama, zaboravljajući ime graditelja i uz to, sve ostalo, što putnik iz daleka inače želi čuti o jednom ovakom veličanstvenom objektu.
Hercegovci u ovom mostu nalaze jedan dio samih sebe. Kako god se most čvrsto oslonio na njegovo visoko kamenito postolje i hrabro stoji iznad strašnog pulsa, on je istovremeno i ponosni simbol njihove oprezne hrabrosti, njihov ponosni let misli, kao što je i njegova herojska ljepota.
Čovjek voli tu rijetko viđenu, s mnogo lakoće sjedinjenu snagu, koja se osjeti u linijama mostarskog mosta. Na izlascima oba polja mosta, borba i odbrana unutrašnjih sila mosta, stvorila je dvije jake visoke kule, tako da je sam most postao tvrđava, koja se opisuje kao „Grad“. Uostalom, ranije su se pod tim podrazumjevale gradske zidine s njihovih trinaest kula, od kojih je svaka imala svoju veliku važnost, kako kod lokalnih sukoba, tako i kod odbrane od Venecijanaca. Sve te kule, osim jedne, koja sada služi kao barutana, jednostavno su nestale. Istovremeno, veći broj objekata na okolnim uzvisinama služi gradu kao pojačanje.
Ipak, Neretva zaslužuje posebnu pohvalu za ljepotu, koju ona posebno poklanja prilikom pogleda odozgo, s vrha mosta. Ona je ispod mosta duboka, djeca se zabavljaju, skačući s mosta, uživajući na raznovrsnim formacijama obale. Neretva se provlači kroz horizontalno slojevite stijene, dijeli naizgled slobodno stojeće plutajuće plaže, formira grebene i pećine, kopa galerije i povlači velike blokove u korito, a njeni talasi ponekad šume, a ponekad huče. Neretva ih potpuno prekrije kad podivlja, narastajući do 12 metara uvis, dok se kod nižeg vodostaja, mirna, ravna kao ogledalo, provlači između stijena, koje kao da potiču iz antičkog doba, među obalama, koja se spuštaju duboko, od visokih kuća, kao da su isklesane od kamena.
Dio grada uz most, sa svojim uskim, i gore-dolje zapetljanim ulicama, s kućama od kamena žbukanih malterom, s otvorima za vrata i prozore, pokrivene ravnim kamenim krovovima, s tamnim uskim orijentalnim prodajnim prostorima, dopunjavaju upečatljivu sliku rijeke, s mnogim slikovitim pojedinostima, koje se odjednom otvaraju pri svjetlosti, kao žar užareni, s tvrdim prašnjavim ulicama, koje ne može omekšati ni najuporniji pljusak. Kameni zidovi kuća okrenuti k ulici bez prozora su, grubo malterisani, ili na suho ozidani oko bašča, što na pojedinim mjestima pojačava utisak, kao da se upalo u jedan suhi kanal oko neke tvrđave.
Ali, zelenilo, konačno daje za pravo da se sve to čini još vrijednijim. Lišće kunice trave, ili vrhovi šipaka, koji se propinju i vire preko zidova, i bezbrojni javni objekti u proljeće se pokazuju u raskošnoj vegetaciji.
Duboko tamno rastinje na grobljima, u sjenci džamija, izgrađenih od sivog kamena, od tla do vrha minareta, kojih se vidi tačno trideset i tri, u isto tolikom broju gradskih naselja. Glavna, Karađozbegova džamija, koja se nalazi u centru grada, te džamija izgrađena pored kule sa satom, koju je dala izgraditi Fatima-kadun, mogu se uvrstiti u krug veličanstvenih.
I pored toga što se u udubinama zidina gnijezde ptice grabljivice, koje bešumno lete iznad grada, u gradu se nalazi i veliki broj ptica pjevica, a usred mekane proljetne noći oglašava se glasan pjev stotine slavuja.
Specifičnost Mostara su ptice kumre, koje se mogu naći u vrlo malom broju mjesta na Balkanu.
(sa njemačkog: Smail Špago)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen