William Miller (1864. – 1945.), dobar poznavalac prilika na Balkanu, vrsno školovan na Oxfordu, u svojoj knjizi iz 1898. godine objavio je zbirna opažanja sa svoja četiri putovanja po Balkanskom poluostrvu obavljena 1894., 1896., 1897. i 1898. godine. Knjiga nosi naslov „Travels and politics in the near east“ (Putovanja i politika na Bliskom istoku). On je pažljiv posmatrač, a budući je temeljno istražio tzv. istočno pitanje, dobro je kvalifikovan da izabire stvari koje su od značaja za pojedine zemlje. Pored političkih i vjerskih odnosa, vrlo dobro je u knjizi opisao i ostale „manje važne“ stvari za politiku, kao što su predjeli, običaji, ljudi. Podaci su mu pouzdani i tačni
Ovdje ćemo navesti samo dio koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
[…] Međutim, draži Počitelja blijede pred ljepotama Mostara. Jedan stari turski pjesnik je opjevao zanosnim stihovima: „mirisan vazduh, i svjetlost, čista voda, voćem bremenita stabla i uređene bašče“ glavnog hercegovačkog grada. „Iz Mostara“, uzvikuje Derviš paša, „potiču moćni junaci od mača i pera, iz Mostara, doma svekolike umjetnosti i nauke“. Nijedan grad nema tako prekrasan luk čuvenog Starog mosta kome grad duguje današnje ime. Mogu se istraživači starina sporiti oko porijekla ove ljupke kamene građevine, ispod koje uzana Neretva juri prolazeći kraj stijena na svom putu do mora, koliko god hoće, no, bio on rimski ili turski rad, nekoliko vijekova više-manje, ne može mu oduzeti neuporediv šarm. Ispod njega prolijeću stotine lastavica na putu u i iz brojnih pukotina u stijenama, dok se istovremeno čuje kako mujezini s visokih šiljastih džamija s obe obale, pozivaju vjernike na molitvu. U susjednom bazaru, bosanski muslimani peru svoje ruke i stopala, pripremajući se se za večernje pobožnosti. […]
[…] Ujutro ćete u (mostarskoj čaršiji) naći Istok i Zapad kako se dotiču laktovima – elegantne austrijske oficire i kršne Hercegovce, Albance u bijelim čakširama s crnim upletenim gajtanima i obrijanim glavama, visoke Crnogorce što su došli preko granice i ponekog Dalmatinca, koji se lako uočava među ostalim svijetom po svojoj crvenoj kapici. Specifičnost Mostara je muslimanska ženska nošnja, s ogromnim plavim ogrtačem s jednim otvorom isturenim prema naprijed, koji kao ogromna kapa sa štitnikom pokriva glavu. Među Muslimanima Bosne i Hercegovine poligamija nije u istoj mjeri prihvaćena kao drugdje u Osmanskoj carevini i jedna žena se smatrala dovoljnom čak i za bosanskog bega. Na primjer, u višegradskom okrugu, koji je vrlo velik, postoje samo tri Muslimana koji imaju više od jedne žene. Na proslavama i o praznicima možete vidjeti gomilu hrišćanskih žena iz okolnih sela, obučenih u bijele gaće do koljena, debele vunene šarene čarape do ispod koljena i opanke; neke idu čak i bosonoge. Preko gaća nose dugu bijelu košulju od grubog prugastog tkanog pamučnog platna, a preko toga jelek vezen u raznim bojama. Kad hodaju ili rade, one obično krajeve te dugačke košulje zadjenu za pojas. Ukras na glavi se sastoji od plitkog fesa, naprijed opšivenog dukatima – ukras koji se popularno zove širit. Preko fesa se nosi izvezen tanki bez ili neka mrežasta tkanina, a oko vrata još dukata i staklenih amajlija. Druge, opet, nose i crn mrežasti veo, poput karnevalske maske, obično izvezen zlatom. […]
[…] Mostar, koji nije stariji od pet vjekova i koji nije imao nikakve važnosti do dolaska Turaka, značajnije je narastao nakon okupacije. Prema zadnjem popisu, broji 17.000 stanovnika, od kojih su otprilike polovina muhamedanci, pa je ovo jedan od najjačih muslimanskih gradova u zemlji. Moj prijatelj, koji je posjetio Mostar prije okupacije, priča mi da je bio jedan od najprljavijih gradova u Turskoj, te da nije imao nikakva boljeg smještaja za stranca od nekoliko bijednih karavanseraja, u kojima su postelje vrvjele ušima, a dnevno svjetlo ulazilo u njega kroz krov. Međutim, od 1891. godine grad ima odličan hotel, koga je izgradila vlada, i koji ima predivan pogled na rijeku. Nosač, inače veteran iz kampanje 1878. godine, vas dočeka na željezničkom peronu i prije nego napustite stanicu kaže vam broj vaše sobe.
Ipak, veliki nedostatak Mostara je njegova klima. Smješten između dva gola brda, ljeti je sve spaljeno, a zimi, dok vjetar puše nemoguće je izaći van. Srećom, nisam imao ličnih iskustava s popadačima, posebnom vrstom otrovnih komaraca, o kojima mještani obožavaju pripovijedati. Jedan zvaničnik, koji je ovdje proveo petnaest godina, pričao mi je, međutim, da je zasađivanje uveliko promijenilo klimu od kada je tek došao.
Ima nekoliko vrlo ugodnih mjesta u okolini za izlete. Kada se dnevna žega smanjila i sunce nije tako žestoko pržilo gole stijena brda Hum, odvezli smo se s parom upregnutih hercegovačkih konja prema ravnici, koja se proteže južno od grada. Naš kočijaš, obučen u slikovitu narodnu nošnju, pokazao nam je vrlo prosperitetnu voćarsko-vinogradarsku stanicu, pored koje smo se provezli. Malo dalje odatle naišli smo na prastaru kamenu cisternu za vodu, koja je svjedočila o brizi koju su turski vladari Hercegovine polagali za skladištenje vode u vrelim ljetima.
(sa engleskog: Tibor Vrančić)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
(novasloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen