Doći u Mostar te 1900-te i nije bilo tako jednostavno, jer odkud god da se krenulo, trebali su dani, bilo konjem, kočijama, kakvim automobilom ili vlakom, ne bi daljina tako presudna, neg vrijeme koje se na njemu provede. Vrijeme „odulji daljinu“ još više, pa se u grad stizalo kako kažu ovdje ni živ ni mrtav. Konačilo se bar po nekoliko puta, a ako se putuje sa „druge strane svijeta“, a to bi daljina koju izdefinira gradski jezik, a znači daljinu van carevine, bilo na koju stranu svijeta, onda se i pod nebom spavalo, jer su veliki dijelovi kroz koje su putevi prolazili bili nenaseljeni.
Obično se mjesecima prije dogovaralo, gdje će se boraviti, pa preko prijatelja, rodbine, poznanika osiguravalo mjesto stanovanja. A to je zahtijevalo puno toga, tko si, odakle si, jesi li sam, zanimanje, zaposlenje, imovno stanje (obiteljsko), svrha boravljenja je bila neizostavna stavka, naravno tko stoji iza tebe, preporuka, osiguravala se ta nekakva finansijska sigurnost. Stanovati u nekoga nikada nije bilo badava ili džabe kako bi se to u Mostaru reklo. Procedura za žene je bila nešto šira, odnosno u sav spektar pitanja ulazila su i ona tipa, udata, udovica, djeca osobito kod bogatije gospode, a preporuka je bila osnova za bilo kakav kontakt. Izdati nekome mjesto stanovanja , moglo je da na stanodavca i kuću navuče il sramotu ili ponos, stoga se jako vodilo računa o tome.
Kada bi se banulo u grad bez najave i prethodnog dogovora, tada bi se mjesta u to vrijeme našlo u hotelima ili konačištima, no to nisu bila mjesta za duži boravak, pa i oni bi imućniji potraživali mjesto da se skrase, u nekoj obiteljskoj kući, nekom stanu za najam ili sobicama za samce.
I tada su postojali samci, radnici, koji bi dolazili trbuhom za kruhom. Njihov smještaj nije bio sporan ukoliko bi našli bilo kakav posao. Spavalo se i boravilo po magazama, štalama, mlinicama, pa i u nekim dućanima. Život iskovan od ranog ustajanja, usluživanja do najkasnijeg konaka, od rada klonulog na stajske samare ili vreće robe u magazama, a nerijetko na podnim daskama dućana ili njihovih izba. Oni koji krov ne nađoše zavlačili bi se pod zgodna avijska vrata, pijačnu robu al samo uz odobrenje čuvara, slamu i sijeno za stoku i konje, od kojih Mejdanske jasle biješe naj zgodnije dok ih vojska neizmjesti tamo pod stoljetne lipe poviše Luft Caffea.
Stoga i ova poštanska karta „Oberlieutenant Alex Hausre Mostar“ iz 1900 god., u kojoj stoji napisano:
„Sretno sam stigao u Mostar, dok se ovdje smjestim kod jedne familije, javiću vam se što prije, Stevo“
(Gugo/Priče iz Mostara i Hercegovine/20201022)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen