Svaki put kada vidim dedu iz Zenice rado mu se javim, ne prica puno, skoro pa nikako...njegova djela pricaju price, ovo je onaj dedo koji se prije nekih 5 godina bio spreman odreci penzije u korist kluba u momentima kad je istom bila vec iskopana raka, ili ti ga mezar, ovo je dedo koji kad krene za Mostar i u putu mu se auto pokvari, isto ostavi i nastavi put za Mostar autobusom i nakon odgledane utakmice zaboravi gdje mu se auto pokvarilo i taj put na relaciji Zenica-Mostar-Zenica traje po 3-4 dana, penzija je nebitna, auto je nebitno, bitno je ono prece, bitna je utakmica, bitan je Velež, bitno je ono sto zaista VRIJEDI, ono sto je vrijedno svake zrtve.
Sama činjenica da je potreban onakav scenario, kakav smo gledali veceras u Banjaluci, da bi nas se pobijedilo govori dovoljno o nama, govori mi da smo jaki, da nas se boje, da VRIJEDIMO i ucinit ce sve da nas zaustave u nasoj namjeri jer ne pristajemo na njihove kriminalne igre, jer ne zelimo da se uhvatimo u to nesportsko kolo puno korupcije, lopovluka, nemorala i nepravde. Sigurni budite da ih boli nasih 12 i kusur hiljada prodatih ulaznica za 3 domace utakmice bez publike...
Podapinjanje nas je uvijek cinilo jos jacima, to smo pokazali i nakon Gorazda, Gradačca, i isto ce biti i nakon ove lakrdije od sudjenja veceras u Banjaluci.
Svi oni klubovi koji su u tom mutnom kolu nikad nece imati svog dedu...i nekako ih zalim...
Mnogima je dedo enigma, a meni, meni je dedo SLOBODA, jedan od najboljih pjesnika, jedan od jacih pisaca.
Ovo je dedo Ibro. Ovo je Velež. Ovo smo mi. Mi smo drugaciji. Mi smo prkosni i ponosni. Mi nikada necemo biti kakvi bi vi zelili da smo. Mi smo svoji, mirne savjesti i cista obraza i znajte dusmani da PRESTATI NEĆEMO NIKADA!
(Nedim Čampara/facebook 20201005)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen