Jedna izložba u Reinbeckhallen u Berlinu, vodi posjetioce u šetnju Berlinom - i kroz vrijeme.
Gledano s leđa, izgleda kao da neki anđeo tužno gleda u razrušeni grad. Stoji na berlinskoj katedrali. Pogled mu se svodi samo na ruševine koje je rat ostavio. To je isti pogled, za koji se 1946. godine odlučio fotograf Herbert Hensky. Hensky je imao trideset šest godina kada je fotografisao grad. Ko god pogleda njegove slike, više mu ne trebaju riječi. Oni govore sve, o ratu i novim počecima, o odlasku i patnji, olakšanju i potrebi za akcijom. Zavladao je mir. Dječak u prevelikom, poderanom kaputu i istrošenim cipelama budno gleda u kameru.
Tri studenta prolaze kroz ulaz na uništenoj zgradi nedavno otvorenog Univerziteta Humboldt. Smiju se i s nadom gledaju ispred sebe. Sunce sja, započinje novi život. Pola tuceta slika rezimira stav prema životu - i čitavoj epohi.
Dobrih deset godina kasnije, život u Njemačkoj ponovo cvjeta, a zapadni Berlin je upravo u sredini, što Arno Fischer impresivno pokazuje svojim snimkama. Tamna limuzina klizi Kurfürstendammom, mladić, s bradom na ruci, strogo gleda u fotografa. Iza njega se može vidjeti bioskop "Astor", koji je i danas tamo, više od šezdeset godina kasnije.
„Berlin, 1945–2000“ naziv je izložbe za koju je kanadska kustosica Candice M. Hamelin odabrala radove dvadeset i tri fotografa. Neki poznati, a neki lokalni junaci. Većina slika je snimljena u reportažnom stilu. Svaki od njih priča svoju berlinsku priču iz ovog divljeg, grubog, gracioznog, živopisnog, slomljenog, veselog, slobodnog grada.
Američki fotograf Will McBride pratio je jednu grupu mladih, ludih ljudi na vođnji brodom pedesetih godina prošlog vijeka, ali također pokazuje neobične posjetioce gradskog kupališta Wannsee, ljude na ulici, i opet tragove rata, koji još uvijek obuzimaju Berlin. Čovjek u kaputu i šeširu stoji na trotoaruu i puši cigaretu, ima psa na uzici, pumpu za vodu pored sebe, a iza njega malu grupu ljudi koji razgovaraju. Oni su svakodnevne slike grada koji se uspravlja svom snagom.
Arhitektonske slike Anno Wilms, koje prikazuju Neue Nationalgalerie, Europa-Center i Bauhaus-Archiv između 1968. i 1979. u impresivnim perspektivama, prenose ideju o tempu koji je ponekad prevladavao. Arhitektonske slike Anno Wilms, koje prikazuju Neue Nationalgalerie, Europa-Center i Bauhaus-Archiv između 1968. i 1979. u impresivnim perspektivama, prenose ideju o tempu koji je ponekad prevladavao.
Budući da pogledi idu ka istoku, prikazuju vojnike Nacionalne narodne armije koje je Lothar Winkler fotografisao 13. avgusta 1961. godine, koji postavljaju bodljikavu žicu na granici sa zapadnim Berlinom; Michael Schmidt pruža zamućeni pogled kroz rupu u zidu, pretpostavlja se istočno od grada. Nagovještaji podijeljenog grada i njegovog ponovnog ujedinjenja ostaju, a one ipak govore sve.
Prekrasna je serija „Bleibtreustraße“, koja prikazuje poglede na Charlottenburg s kraja šezdesetih. Fotografirao ih je Max Jacoby, koji je 1937. godine sa svojom jevrejskom porodicom morao emigrirati iz Berlina u Argentinu, ali se vratio dvadeset godina kasnije. Prošlost baca svoju sjenku. Pored fotografija jevrejskog groblja Weissensee Rogera Melisa, na velikom ekranu se može vidjeti i uništeni Bahnhof iz 1984. godine, koji je snimio Werner Zellien. Odavde su deportovani Jevreji. Impresivne slike Karla-Ludwiga Langea iz Oranienstrasse u sedamdesetim, gdje su nekada živjele mnoge jevrejske porodice, redaju se na ovoj izložbi direktno prema Anhalter Bahnhofu.
Atmosferska promjena događa se kroz seriju "Berlin Noir" Mirona Zownira, koja prikazuje grad s njegove podzemne, groteskne i nesputane strane. Par ispred trulog Isusova križa: smije se slomljenih zuba, vidi se samo odostraga, komad tkanine nedovoljno pokriva njeno golo tijelo, gaćice su pune rupa, bodljikava žica leži na podu. Goli debeli muškarac je vezan konopcima, nosi gas masku, a jedan drugi muškarac ga gleda. Igra? Želiš se okrenuti - a opet zna da ove mračne strane takođe pripadaju Berlinu.
Ali priča se tu ne zaustavlja. Grand hotel u Friedrichstrasse već je sjajan i ponosan kao gradilište koje je Harf Zimmermann fotografirao 1994. godine, jedna od rijetkih fotografija u boji. Konačno, ispred velikog umjetničkog djela, stoji se pred slikama Michaela Weselyja, koji je krajem devedesetih slikao Potsdamer i Leipziger Platz, na panoima koji su ostajali tako mjesecima, a ponekad i godinama. Tragovi svjetlosti, izlijeganja, pokreti govore o promjenama u ovom pulsirajućem gradu. To je, takođe, čista izjava ljubavi prema Berlinu.
Na slikama u prilogu:
Izložba u Reinbeckhallenu vodi posjetitelje u šetnju Berlinom - i kroz vrijeme.
Napuhano: Posjetioci predstave iz serije "Parades", Andreasa Rosta
Izostavljeno: mali pas u Charlottenburgu, snimio ga je 1995. Arno Fischer
Stigla: Muslimanka kod Berlinskog zida, snimila Sibylle Bergemann 1989. godine
Odmor: dječaci pecaju na rijeci Spree, fotografisao Herbert Hensky 1947. godine
Izložba „Berlin, 1945–2000: Fotografski subjekt“, mjesto: Reinbeckhallen, Berlin; otvorena do 24. januara. Katalog u izdanju Hartmann Books košta 38 eura.
(faz)
Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
Dan njemačkog jedinstva
Dan njemačkog jedinstva (njem. Tag der deutschen Einheit) državni je praznik u Njemačkoj, koji se prema Ugovoru o ujedinjenju iz 1990. obilježava 3. oktobraa.
Taj njemački Dan državnosti podsjeća n ponovno ujedinjenje Njemačke, koje je "ostvareno pristupanjem Njemačke Demokratske Republike Saveznoj Republici Njemačkoj [...] 3. oktobra 1990. godine".
Tim su ujedinjenjem pokrajine Brandenburg, Mecklenburg-Vorpommern, Sachsen, Sachsen-Anhalt i Thüringen te Berlin (grad i cijela njegova regija) postalie su nove pokrajine Savezne Republike Njemačke.
Istorijski gledano, od početka 19. stoljeća njemačko jedinstvo (njem. Einigkeit) odraz je težnje njemačkih pokrajina za ujedinjenjem u jednu državu. Motiv jedinstva također je prisutan i u njemačkoj državnoj himni.
(spagos)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen