U podnožju vulkana

Pepeo u vazduhu, pepeo na ulicama, hiljade turista ne mogu da se vrate sa ostrva Bali zbog izbijanja vulkana Gunung Agung („Divna planina“). Na ostrvu vlada vanredno stanje.

Nakon decenija mirovanja Gunung Agung se u septembru ove godine ponovo javio da još živi.

Od 25. novembra se očekuje kad će ponovo izbiti punom snagom. U zadnjih nekoliko dana izbijaju lava, dim i pepeo, koji dostižu i do 4 kilometra visine. U ponedeljak su indonezijske vlasti pozvale stanovnike u naseljima oko vulkana da se povuku iza sigurnosnog pojasa od 10 kilometara. Na ostrvu je od tada bilo zaglavljeno nekoliko hiljada turista, pošto je obustavljen avionski saobraćaj.

Sa velike udaljenosti , u predvečerje je vidljivo da u krateru vulkana već kuha lava. Izbijanje vulkana može se razdijjeliti u različite faze, a po procjeni stručnjaka njegova aktivnost može potrajati mjesecima.

Noću vulkan nudi jednu prijeteću kulisu. Vrlo jako izbijanje vulkana postaje sve vjerovatnije. Aktivnost vulkana je već dostigla kritičnu fazu, kažu u indonezijskim Centru za vulkanologiju, a vulkan je spreman na jednu veliku erupciju.

Najnovije vijesti sa Balija kazuju da je nakon dva i po dana aerodrom na Baliju ponovo otvoren, što će u narednim danima omogućiti njihov odlazak sa ostrva. Alarm zbog vulkana je i dalje na snazi.

Gunug Agung, ili Divna planina, kako se zove u lokalnom jeziku, posljednji put je bio aktivan 1963. i 1964 godine. Tada je život izgubilo oko 1.600 ljudi.

Ostrvska država Indonezija sa oko 250 miliona stanovnika leži na jednom vatrenom ringu. U ovom području različite ploče zemljine kore susreću se jedna sa drugom, često dolazi do zemljotresa i izbijanja vulkana. U Indoneziji u međuvremenu postoji oko 130 aktivnih vulkana.

(izvor:spiegel)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Slika za oproštaj

Filipinski orao i nije baš toliko sretan kao što izgleda na slici, usprkos perfektnoj frizuri. Zna li on možda da ga u njegovoj domovini nazivaju nacionalnom pticom, a uprkos tome nije siguran od krivolovaca? On čak nema pojma ni zašto ga jedan britanski fotograf portretiše.

Slika se pojavila u monografiji „U opasnosti – Portreti ugroženih životinja“. To je knjiga od 336 stranica besprijekornih fotografija, koje posmatrača mogu dovesti u stanje melanholije, ali, takođe, i do bijesa.

U najvećem broju slučajeva, to su oproštajne slike. Slike su nastale širom svijeta, a glavna tema su bile životinje kojima prijeti izumiranje. Sve stari poznanici žaštitnika prirode, orangutani, polarni medvjedi, ali i zvijezde u dolini Ganga, jedan krokodil sa uskom njuškom.

Kako kaže autor, ne mogu se sve životinje sakriti na neki Noevu barku, jer ljudi su ti, koji moraju održati njihov životni prostor.

Inače, od ovakvih životinja, vrlo brzo će preostati samo ovi portreti.

(izvor:spiegel)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Partizansko groblje čisto čeka obnovu

Rodni kraj

Zemlja koju volimo

Partizansko groblje čisto čeka obnovu

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu oslobodjenje.ba dana 28. septembra 2017. godine, autor je Adnan Demić)

Radnici komunalnih preduzeća Parkovi i Komos nedavno su uspješno okončali prvu fazu radova, osnovnog grubog čišćenja nacionalnog spomenika BiH, kompleksa Partizanskog spomen-groblja u Mostaru.

Pohvale

Radovima, koji su započeli 10. novembra, bili su obuhvaćeni čišćenje i odvoz smeća, te kultiviranje vegetacije, a što je bilo neophodno uraditi kako bi se moglo pristupiti obnovi kompleksa prema usvojenim projektnim fazama.

Akcija čišćenja pozdravljena je iz oba odbora za obnovu spomenika. Predsjednik SABNOR-a Grada Mostara Sead Đulić rekao je da raduje to što je novac predviđen za čišćenje spomenika otišao tamo gdje treba otići, a ne kao ranije u neke druge svrhe.

- Super je to što se novac namjenski troši i nadam se da ćemo u tom ritmu nastaviti i dalje. Za obnovu spomenika trebaju nam milionska sredstva, rekao je.

Predsjednik drugog odbora Sergio Šotrić pohvalio je angažman radnika Komunalnog i Komosa, kao i Gradske uprave, posebno načelnika Odjela za komunalne djelatnosti Omera Pajića.

- Nakon više od deset godina institucionalne nebrige Grada Mostara, nepoštivanja službenih nadležnosti, nekompetentnosti i neodgovornosti, želim reći da me odličan rezultat ispunio velikim zadovoljstvom, te u tom smislu želim, prije svega, posebno zahvaliti radnicima komunalnih preduzeća, rekao je u izjavi za medije.

Predsjednik Mostarskog kruga, udruženja koje je uključeno u aktivnosti oko obnove spomenika, Alija Behram, navodi da je nakon čišćenja prioritet spomenik u budućnosti zaštititi od vandala.

- Po logici stvari, to bi trebala biti nova rasvjeta, videonadzor, te obnova male suvenirnice u blizini objekta koja može kao nekad biti atraktivna za turiste. Važno je i pjeskarenje ploča na kojima se ne vide jasno natpisi, s obzirom na vremenski utjecaj na njih, kao i obnova porušenih ploča, rekao je, napominjući da nekadašnja suvenirnica može biti i stražarska kućica.

Odbor za obnovu koji je formirao SABNOR nakon nedavne konstituirajuće sjednice uskoro će završiti operativni plan, odnosno imenovanje članova komisija i sekretarijata, a što je dogovoreno na nedavnoj sjednici u hotelu Bristol.

Velika kampanja

Potom slijede aktivnosti prema institucijama vlasti, međunarodnim faktorima i građanstvu. Bit će to velika kampanja koja će za cilj imati, prije svega, stvaranje pozitivne klime i mijenjanje antifašističke svijesti, a što će, nadam se, rezultirati obnovom ne samo ovog već i ostalih važnih spomenika, dodao je Sead Đulić.

(oslobodjenje)

Na najbeskorisnijem aerodromu na svijetu

Radnik nosi zaštitnu masku dok za start leta priprema balon napujen vodikom, kojim će biti provjerene vremenske prilike. Njegovo radno mjesto je na Prosperous Bay u blizini aerodroma St. Helena.

Ranije je ovo ostrvo u Južnom Atlantiku bilo dostupno jedino putem poštanskih brodova. Plovidba je trajala pet dana. Odnedavno je ovo ostrvo povezano avionskim saobraćajem dva puta sedmično.

Jaki vjetrovi u lokalnim uslovima često ometaju spuštanje i dizanje aviona.

Precizni vremenski podaci su stoga od velike pomoći.

Britanski mediji ga ismijavaju, govoreći kako se radi o najbeskorisnijem aerodromu na svijetu.

(izor:stern)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Sitan znamen: Ledara

Sarajevska pivara 1. marta 1903. godine otvara prvu tvornicu leda u Hercegovini (to je ona nedavno renovirana kuća preko puta današnjeg hotela Ere)

Za njenog upravnika je postavljen sposoban Austrijanac Adolf Himlauer.

Očigledno je pivsko poslovanje tada cvjetalo, jer vidjevši kako se pivo u vrele ljetne dane dobro prodaje, trgovac Bilić iz Blagaja otvara Hercegovačku pivaru.

Tome kako skinuti s vrata novoosnovanu konkurenciju, Himlauer se dosjetio tako što je svaku narudžbu piva vezao obaveznom kupovinom leda iz njegove Ledare. Led se tada kupovao u velikim blokovima, a glavni potrošači su bili hoteli i brojne gostionice.

U zgradi Ledare je sve do 1992. godine bilo smješteno predstavništvo Sarajevske pivare, da bi tek u novije vrijeme ona renovirana i trenutno je tu sjedište jedne banke.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Opala cijena insanu

(Mostar noćna 2015, Dženad Džino Photography)

Priča se da smo nekad sretni bili

(tekst koji slijedi objavljen je 26. novembra 2017. na portalu buka.ba, autorica je Adisa M.M.)

U današnjem vaktu najteže je biti čovjek. Opala cijena insanu. Svak' se nekim svojim belajem zadevero i u svoje zidove uvukao. Pa zaboravio i na sebe a kamoli na druge ljude. Zaboravio čovjek da živi i sve one male stvari koje život znače. Sve manje se ljudi vole. Sve manje se i smiju i plaču. Sve manje se druže. Sve više čitaju citate o sreći a niti je prepoznaju niti osjete. Valjda se tako lakše preživljava kad izgubiš sebe i ne vidiš druge. Ko će ga znati gdje smo se pogubili, gdje smo izgubili sebe. A priča se da smo nekada bili sretni. Priča se da smo jednostavno i lijepo živjeli. Pričaju se priče iz mahale koje nam vraćaju osmijeh.

Mahala ko mahala ona je uvijek disala. Građena stepenasto, a sve radi komšije i komšiluka. Kuće su se gradile po pravilu dopustiti komšiji „pravo na pogled“. Komšija ti je bio skoro k'o član porodice. Najbliži, a često i preči od tvog najrođenijeg. U mahali se uvijek sve znalo. Ko je pošao, sa kim je zastao, gdje je došao, šta je u cekeru nosio. Otimala se djeca ko će ponijeti cekere zarad ništa, neg eto samo da bi u tom trenu ispao najbolje dijete mahale. Na povratku iz granapa roditelji nisu pitali "jesi li kupio sve što sam rekao" već "koga si sreo i jesi li se fino upitao i pozdravio." I nema veze ako si više puta sreo komšiju svaki put si morao fino upitati se inače belaj te nije mogao zaobići kad uđeš u kuću. Nestali su i oni mahalski mangupi što su nekima znali ulijevati strah u kosti a melem od duše bili. Branili djecu po ulici i unosili drva i ćumur starijim. Svak je svakome vjerovao i svak je znao ko gdje "krije" ključ od kuće. Neko ispod otirača, neko u saksiji pored vrata, neko u mirisnim đulberkama u avliji. I nikome nije padalo na pamet ući u tuđu avliju, već se tuđe čuvalo bolje nego svoje. Mogla se avlija samo vidjeti ako ti neko stariji otvori kapiju da uzmeš loptu koju je neko slučajno "nabio" preko taraba. Do neka doba se igralo po ulici i žmire i eberečke ebertude i ganje i klikera i između dvije vatre i care care govedare. Hvatale se pčele u kutiju od šibica i nizale bijele bobe sa grmova. Čekao se red da probaš jedan krug na biciklu ili rolama od onih koji su ih imali. Penjalo se na voćke po okolnim šljivicima i krvavih koljena dolazilo kući. I uvijek je bilo malo igre sa drugarima. Pa kad te roditelji zovnu da dođeš kući a ti kažeš "sad ću" pa potraje i po sat vremena onda u povratku sam ubereš šipku za kaznu. Svako je svakom ulazio u kuću i donosio šta je imao. Gdje god si došao gladan nisi ostao. Sve što si dobio između prijatelja si dijelio. Ako baš nije moglo biti za svakoga onda nisi smio ni iznijeti iz kuće da neko ne bi ostao "kratak". Ljudi su se cijenili, međusobno poštovali i voljeli. Dijelili što su imali i jedni za druge brinuli. A gdje smo to danas zalutali. Gdje smo se pogubili i izgubili. Zarad čega smo zaboravili kako smo živjeli, radovali se i smijali. Ko će ga znati šta nam se sve desilo. Opala cijena insanu. Svak' se nekim svojim belajem zadevero i u svoje zidove uvukao. Niko nama pomoći ne može neg' svako sam sebi.

Hajd' uzdravlje.

(buka)

Kakav bijeli los iz Švedske!

Bijeli mužjak losa, po imenu Ferdinand, koji se u prethodnom periodu pobrinuo za dosta nevolja u Švedskoj, sad je spašen.

Lov na bijelog losa mužjaka splasnuo je zbog njegovog dobrog ponašanja. On se zadnjih dana ponaša pristojno, tako da policija u zapadnoj Švedskoj smatra da on više ne predstavlja opasnost.

Za Ferdinanda je sada važno samo da više ne privlači pažnju. Međutim, to nije ni malo lako za životinju, koja uživa nacionalnu pažnju. Ferdinand je potpuno bijel, od rogova do kopita.

Njegova boja ga čini lakim plijenom, sve dok ne padne snijeg, a istovremeno mu je neka vrsta životnog osiguranja. Mnogi lovci se suzdržavaju da pucaju na bijelog losa. Ovakvih losova u čitavoj Švedskoj ima svega između 50 i 100 komada. Oni žive najčešće u zapadnom području Värmland. Tako barem tvrde iz Saveza lovaca, kako je rečeno u jednom radio intervjuu

Ferdinand je danima jedna omiljena tema u medijima u Švedskoj. Među 200 do 300 hiljada losova, nalazi se i ovaj mali broj bijelih, koji nisu albinosi, nego svoju bijelu boju zahvaljuju nekoj mutaciji gena. Inače, važe kao rijetka pojava.

Prve slike Ferdinanda su se pojavile tokom ljeta. Vijeće male opštine Eda bilo je već u potrazi za njim, dok se konačno na internetu nije pojavio prvi snimak: Na jednom videu vidi se Fredinand kako lagano lebdi plivajući rijekom. Video je postao pravi hit na internetu. Nakon toga je češće bio primjećivan. Kada je stanovnica iz mjesta napisala da Ferdinand redovno dolazi u njen voćnjak, da jede jabuke i pase travu, nastala je prava navala znatiželjnika sa kamerama na njeno imanje. I tada se uvidjelo da stanovnike naselja više uzmnemiravaju amaterski fotografi nego jedan jedini los.

Dali su mu ime Ferdinand po poznatom losu iz Disneyevog crtanog filma.

Inače los već decenijema spada u obavezni božićni i novogodišnji program u Švedskoj, kao što je negdje drugo u tom periodu obavezan “Dinner for one” za novogodišnju noć.

Ferdinand je jednog dana bio učesnik u sudaru sa jednom ženom, koju je odgurnuo dok je šetala sa svojim psima. Žena je pala, ali nije bila teže povrijeđena. Inače, losovi znaju biti teški i do 600 kilograma i, bez obzira što se na prvi pogled čine bezazlenim, veoma su opasne životinje, i veoma često su na udaru zbog gluposti koje čine. Zabilježeno je da je jedan los kroz prozor uskočio u učionicu jedne škole, a učenici i učiteljica su se morali spašavati bijegom. Los je morao biti ubijen.

Drugi slučaj se desio kad je jedan los upao u zaleđeni bazen. Sve više losova ostaju da vise na ljuljačkama, ali i na drveću. Nije čudo što za to ima i naučnog objašnjenja o pijanim losovima. Za takvo njihovo stanje krivicu snosi veća količina pojedenog voća, koje u njihovom želucu fermentira i prelazi u alkohol.

Uglavnom, policija je u slučaju Ferdinanda, zbog opasnosti koju je u početku izazivao, dala dozvolu za njegov odstrel. A ujedno je i sezona lova na losove je bila u toku.

Onda su se javili javni protesti. Udruženje za zaštitu životinja iz Djurensa sakupilo je 51 hiljadu potpisa protiv takve odluke policije. Tražili su spas za Ferdinanda.

Moguće da je policija i zbog toga sada odustala. Zvanično njihovo obrazloženje glasi “Od 6. novembra, Ferdinand nije napravio ni jedan eksces, ne ponaše se više agresivno”. Zbog toga je ukinuta odluka o odstrijelu, kako je napisano na Internet stranici policije.

(izvor:dz)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

UABNOR Mostar traži zaštitu Partizanskog

UABNOR Mostar: Ako se ne zaštiti, 9. decembra biće regionalno okupljanje antifašista na Partizanskom spomen groblju

Od noći 9. na 10. mart 1992. godine, noći prvog ozbiljnijeg ataka na Partizansko spomen groblje u Mostaru, do noći 24. na 25. novembar 2017. godine, kada se desio posljednji atak, prošlo je 25 godina i nešto više od 10 mjeseci, stoji u današnjem saopštenju UABNOR-a Mostar.

“Vrijeme je to u kome, sa malim nijansama, imamo istu političku strukturu na vlasti u gradu, ali i šire.

Vrijeme je to u kome se kontinuirano i uglavnom noću ruši i uništava Partizansko spomen groblje u Mostaru, remek djelo graditeljske baštine.

Vrijeme je to u kome niti jedna policijska struktura nije utvrdila ko su izvršioci, ali niti ko su inspiratori ili nalogodavci takvih djela.

Vrijeme je to u kome i sve vladajuće strukture, izuzev par pojedinaca, uglavnom šute.

Vrijeme je to u kome i Gradska uprava Mostara šuti kao da se sve to ne dešava u njihovom gradu.

Vrijeme je to u kome građane Mostara i njihove goste, koji baštine antifašističke tekovine, jake policijske snage sprovode i obezbjeđuju prilikom posjeta Partizanskom spomen groblju da bi odali poštu poginulim i ubijenim antifašistima Mostara u Drugom svjetskom ratu.

Vrijeme je to u kome nas ta ista policija uvjerava kako je Mostar siguran grad i kako je svima osigurana sloboda kretanja na području cijelog grada.

Vrijeme je to u kome je to isto Partizansko spomen groblje proglašeno Nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Ali, to ništa nije promijenilo, naprotiv.

Ako Partizansko spomen groblje jeste Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, onda hoćemo da vjerujemo, onda hoćemo da tvrdimo i tumačimo da je svaki atak na Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine atak na samu Bosnu i Hercegovinu.

Analogno tome, a slijedom ponašanja svih ozbiljnih vlada u svijetu, svaki atak ove vrste na Bosnu i Hercegovinu hoćemo i možemo jedino tumačiti kao teroristički akt.

Ko onda ima pravo  šutjeti i ništa ne preduzimati tolike godine, u kojima se na Partizanskom spomen groblju u Mostaru, u Bosni i Hercegovini dešavaju teroristički akti?

Ko ima pravo zamjeriti bilo kome, ko bez najave policiji, ode posjetiti Partizansko spomen groblje i položiti cvijeće?

Pa mi živimo u sigurnom gradu, kaže ta ista policija.

Najavljuju li policiji se posjete i drugim grobljima, naprimjer za Dan mrtvih ili Dan šehida, logično je pitanje.

Posljednji teroristički čin pred Dan državnosti Bosne i Hercegovine jasna je poruka koju smo mi antifašisti Mostara okupljeni u Udruženju antifašista i boraca NOR – a dobro razumjeli.

Zato poručujemo svim nivoima vlasti u našoj domovini i svima onima koji su odgovorni da nam kao građanima obezbijede sigurno i slobodno kretanje u gradu Mostaru, ali i da zaštite objekte od interesa za cijelu državu, da ovakvu nebrigu prema građanima, ali i samoj državi više nemamo pravo tolerisati.

Zato zahtijevamo da u roku od 10 dana preduzmete sve mjere fizičke zaštite Nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine koji se zove Partizansko spomen groblje u Mostaru i tako spriječite dalje terorističke aktivnosti na ovom spomeniku.

Takođe, zahtijevamo da u istom roku budu sankcionisani izvršioci ovih terorističkih aktivnosti, jer svi znamo gdje im je centar iz koga kreću u svaku akciju.

Ako u ovom roku Partizansko spomen groblje ne bude adekvatno zaštićeno, zakazujemo za subotu, 9. decembra 2017. godine sa početkom u 12 sati veliko regionalno antifašističko okupljanje na Partizanskom spomen groblju u Mostaru. Položićemo cvijeće, odati poštu poginulim i ubijenim, podići šatorsko naselje i svojim tijelima danonoćno štititi Bosnu i Hercegovinu štiteći njen Nacionalni spomenik.

Smrt fašizmu – Sloboda narodu!”, stoji na kraju saopštenja UABNOR-a Mostar.

(NovaSloboda.ba)

Spriječiti vandalizme koji su šamar cijelom Mostaru i BiH

Odbor za podršku obnovi kompleksa Partizanskog spomen groblja – nacionalnog spomenika BiH u Mostaru, ponovo diže svoj glas osude vandalskog nasrtaja i prijetnji kojima su u prošli petak bili izloženi građani i pripadnici UABNOR-a, kada su pokušali da – uoči Dana državnosti BiH, polože cvijeće i poklone se sjenima antifašista sahranjenih u kompleksu spomen obilježja. Sa gnušanjem osuđujemo istog dana ponovljene, ničim izazvane, grube prijetnje i napade kojima su u kompleksu spomenika bili izloženi studenti građevinskih nauka iz Srbije, Hrvatske i BiH, okupljenih u multietničkoj grupi pod okriljem međunarodnog studentskog istraživačkog projekta na Građevinskom fakultetu mostarskog Sveučilišta, navodi se u dopisu Odbora za podršku obnovi Partizanskog spomena groblja u Mostaru, koga je potpisao predsjednik Sergej Šotrić, i koji je upućen predsjedavajućem VM BiH dr. Denisu Zvizdiću, premijeru Vlade FBiH Fadilu Novaliću, predsjedavajućem Predstavničkog doma Parlamenta FBiH Edinu Mušiću, predsjedniku FBiH Marinku Čavari, podpredsjednicima FBiH Milanu Dunoviću i Meliki Mahmutbegović, ministru Federalnog MUP-a Aljoši Čampari, predsjedniku Vlade HNK-a dr. Nevenku Hercegu, ministru MUP-a HNK-a Slađanu Bevandi i gradonačellniku Mostara Ljubi Bešliću.

„Nema nikakve sumnje da provokacije i nasrtaji grupica neodgovornih pojedinaca, na žalost – mlađe populacije, izvorište imaju sa istih onih adresa koje godinama inspiriraju i čine sve kako bi se uništili i pobrisali tragovi naše kolektivne momorije, sjećanja i civilizacijskih vrijednosti na kojima počiva naš Grad kao i savremena Evropa, baštineći – baš kao i Bosna i Hercegovina, opšteprihvaćene tekovine i vrednote antifašizma, čovjekoljublja i vjekovne multietničke sadržine života na koju su naš Grad i cijela naša zemlja s razlogom ponosni.

Posve je bjelodano da su ataci ovakve vrste uslijedili nakon što je uspješno započeta ozbiljna i sveobuhvatna aktivnost radi rekonstrukcije i revitalizacije spomeničkog kompleksa, kao i njegove trajne zaštite, kao ponovnog blistavog sadržaja ukupne kulturne i turističke ponude hercegovačkog središta. Na tom zadatku su proteklih dana zajedno i vrijedno radili zaposleni iz komunalnih poreduzeća „Parkovi“ i „Komos“, kao i brojne druge organizacije i pojedinci koji – kao prijatelji projekta, na različite načine doprinose ovom cilju, potaknuti nedavnom posjetom i odlučnom inicijativom i obećanjem premijera Denisa Zvizdića i Fadila Novalića, da će ovom nacionalnom spomeniku BiH biti ponovo vraćen stari sjaj i privlačnost.

Povodom najnovijih vandalskih nasrtaja, kojima je cilj ne samo da se zaplaše posjetioci spomenika i odvrate od okupljanja na ovom mjestu, nego i da se učini još veća šteta sadržajima u okviru spomeničkog kompleksa – razbijanjem kamenih cvjetova sa imenima poginulih antifašista i rodoljuba, te ispisivanjem grafita sa uvredljivim sadržajima, pozivamo sve nadležne organe u Gradu Mostaru, Hercegovačko-Neretvanskom kantonu, Federaciji i državi BiH, da odlučno i bez oklijevanja, preduzmu sve potrebne mjere kako bi se vandalizam zaustavio, sankcionisao i preventivnim mjerama i radnjama ubuduće spriječio.

Naš apel da se učini sve kako bi se trajno zaštitio najvrijedniji nacionalni spomenik države BiH u Mostaru, posebno se odnosi na gradske strukture vlasti Mostara i HNK, policiju i sigurnosne službe.

Ovo je dobra prilika da i njih i sve građane Mostara podsjetimo da se nedavna – od svih građana pozdravljena kandidatuta Grada Mostara za prijestonicu evropskog centra kulture (2025. godine), duboko kosi sa ovakvim i sličnim necivilizacijskim događajima i slučajevima, koji su u potpunoj suprotnosti sa smislom i ciljevima takve plemenite i dobrodošle inicijative.

Kakvu poruku, u ime svih nas – dobrodušnih građana Mostara, kojima na srcu jeste interes i pripadnost društvu i porodici ujedinjenih naroda Evrope i svijeta, šaljemo toj istoj Evropi i svijetu, vijestima i slikama nasilničkih prijetnji Mostarcima i njihovim gostima, te vandalskim nasrtajima na naše mostarske i ujedno evropske vrijednosti i svetinje?

Odgovor na ovo pitanje možemo i moramo iznjedriti zajedno samo ako se sa ovim nemilim događajima, ali i prijetnjama da bi se mogli ponoviti, suočimo bez oklijevanja, iskreno i odlučno.

Nemamo nikakvu sumnju da ovakav pristup i zahtjev dijelimo sa ogromnom većinom naših sugrađana, koji žude za mirom i sigurnošću. Ovo nije samo dug prema svjetlim žrtvama jedne generacije mladosti Mostara, nije u pitanju samo poštovanje i razumijevanje za ono što su prošli u borbi protiv fašizma i rasizma, nego je – prije svega, naš zajednički dug, naša obaveza i naša nada da je upravo odbranom ovih vrijednosti danas moguće graditi mir, društvo i državu u kojoj ćemo se, u mirnom i tolerantnom okruženju, moći posvetiti izazovima zajedničke, prosperitetne budućnosti“, stoji na kraju dopisa.

(NovaSloboda.ba)

Kultura sjećanja: Legende - Jimi Hendrix

On bi danas napunio 75 godina, ali je nažalost otputovao na nebo sa svojom gitarom 18. septembra 1970. godine. Do danas, nalazi se na poziciji broj 1 svjetskih rock gitarista. Također i veliki gitaristi, Eric Clapton, mjesto broj 2 i Keith Richards, mjesto broj 4 bez prigovora akceptiraju njegovu izuzetnu klasu.

Kada se u decembru 1966. godine pojavio njegov singl “Hey Joe” i zasvirao sa gramofona, mnogima nije bilo jasno šta se dešava. Na takvu vrstu muzike, takve tonove i zvukove njegove gitare, niko nije bio pripremljen. Ponekad je svirao čak i jezikom preko žica gitare. Takvo cviljenje, jaukanje, žalopojku, urlike, buku, grmljavinu iz jedne gitare svijet do tada nije ni čuo ni doživio.

Na Woodstocku je svoj fender sratocaster usmjerio protiv rata u Vijetnamu. Njegovo tumačenje američke himne zvučalo je kao razasuti tepisi bombi, štektanje mitraljeza, vrisak smrti.

Da, da, imate pravo, nešto slično, danas ne bi funkcionisalo. A prije pola vijaka, bilo je snaga jednog svjetskog pokreta.

Na slikama:

Kao trogodišnji dječak i njegov otac Al 1945.

Dvije godine zbog krađe auta u zatvor, ili u vojsku? Hehdrix je rađe bio vojnik 1961.

Također je i bog gitare je nekada bio mali: sa grupom Curtis Knight & The Squires feat. Jimi Hendrix 1965.

Muzika za dugokose, sa njegovom grupom The Jimi Hendrix Expirience 1968.

Čovjek je imao i smisla za humor. Jezikom po žicama gitare.

Kao da se radilo o njegovom životu, svirao je amričku himnu na Woodstocku 1969.

Sa Ushi Obermaier, najljepšim licem 68, u Minhenu 1969.

Živio je Rock n Roll: u Beču 1969.

Njegova poslijednja životna prijeteljica, njemačka klizačica na ledu Monika Dannemann 1969.

Vanbračni sin James Hendrix, njegova majka je bila šveđanka Eva Sundquist.

Omot dvostrukog almuma “Electric Ladyland” iz 1969.

Jimi Hendrix je preminuo 1970. godine, a u kretkom životu kasirao je 100 miliona dolara.

Biografija:

Jimi Hendrix rođen je 27.11.1942 u Seatleu, Washington,a 47 godina nakon njegove smrti (18.9.1970 u Londonu) još uvjek važi za najboljeg gitaristu rock istorije.

Najpoznatije pjesme “Hey Joe” (1966) i “All Along The Watchtower” (1968).

Volio je svoje gitare, ponekad ih ljubo, ponekad spaljivao na pozornici: “Čovjek ponekad žrtvuje stvari koje voli”.

(izvor:express)

(spagos)

Grad palih anđela

Jedva da se može i pretpostaviti da je Los Angelos prije nekih stotinu godina bio Ništa u pustinji.

To znači: Naravno da je bilo Los Angelosa, ali je bilo malo sunca, plaže i dosta koliba i ambara, jedan provincijski raj, koji je čakao da se probudi.

Nakon Prvog svjetskog rata, tadašnje selo se veoma brzo razvilo u metropolu, u „grad čuda“. Sve više ljudi je dolazilo kako bi ovdje pronašli svoju sreću. Zatim je došao Hollywood. Došao je veliki novac i narod u pokretu. A s njim i griješnici i jahači sreće. I onda, odjednom. pored grada svjetla i punog nade, stvorila se i njegova tamna strana sa svojim vlastitim pravilima, zakonima, i novim drogama, u kome su vladali gangsteri, prevaranti se pitali, šarlatani,  neuračunljivi propovjednici i ubice radili šta su htjeli. Korupcija je cvjetala.

Tako je Los Angelos vrlo brzo dobio sasvim drugačije, iskrivljeno lice, pun prostitutki, beskućnika, ludaka i lopova. Fotografije između 1920. i 1950. godina pokazuju ove drastične promjene.

Naravno, pojavili su se i elegantni barovi i prodavnice, koji su napravile neki „happy few“, koji su doprinijeli da se prostru crveni tepisi Hollywooda. Nastale su kockarnice, pojavila su se stjecišta narkomana i trgovine drogom i bordeli. Pojavia su se mjesta zločina u svojoj šokantnoj  brutalnosti. Često su profesionalni fotografi bili na licu mjesta prije i brže nego zaštitnici reda i zakona.

Ovih dana se pojavila i jedna kjiga džepnog izdanja sa obuhvatnim fotografskim materijalom iz arhive ovog vremena.

Slika uprilogu prikazuje policajca i posmatrače kako gledaju kroz rupe od metaka, na staklu izloga bara. Mjesto zločina iz 1953. godine.

(izvor:sdz)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Boks: Manuel Charr pobijedio Alexandera Ustinova u borbi za titulu svjetskog prvaka u teškoj kategoriji

Njemački bokser Manuel Charr (33) u borbi njegovog života pobijedio je ruskog boksera Alexandera Ustinova (41) na poene, nakon 12 rundi i na taj način postao svjetski prvak u teškoj kategoriji po verziji WBA (regularna).

Ovu titulu je dugo vremena držao ukrajinski bokser Vitali Klitschko, koji se nakon prelaska u politiku oprostio od aktivnog bavljenja sportom. Titula je do ovog meča bila u rukama Ustinova.

Meč je održan pred pet hiljada gledalaca u Koenig Pilsener Areni u Oberhausenu.

Interesantna stvar u vezi novog svjetskog prvaka. On je samo prije šest mjeseci ugradio dva vještačka kuka, a u borbama do titule svjetskog prvaka sam sebe je krunisao imenom “Kolos od Kelna” (Koloss vom Köln).

Borba u ringu je stvarno izgledala kao borba dva kolosa. Char je visok 192 centimetra uz težinu 110 kilograma, a Ustinov uz 202 centimetra visine vagao je 127,5 kilograma.

Tokom meča svaki od boksera je imao svoje trenutke. Tako je Ustonov u drugoj rundi zadao jedan snažan udarac Charru, od kojega je ovaj dobio posjekotinu iznad lijevog oka. I pored toga što je  krvario, Charr je lavovski nastavio borbu. U sedmoj rundi je malo jače uzdrmao Ustinova, a u osmoj rundi je diva poslao na pod. Ustinov se nakon brojanja podigao, oporavio i uspio da izdrži do kraja meča. Čista pobjeda na poene za Manuela Charra.

„San je postao java. Napravio sam čudo”, rekao je nakon meča presretni Charr, te dodao “Ja sam zimsku bajku učinio stvarnom i sada sam prvi njemački svjetski prvak u teškoj kategoriji nakon Maxa Schmelinga”.

Za napomenu: Max Schmeling je bio svjetski prvak u teškoj kategoriji između 1930. i 1932. godine, a ostao je upamćen i po mečevima protiv legendarnog Joe Louisa, pobjedi i povratku titule 1936. godine, te poraza dvije godine kasnije.

Odbrana titule za Manuela Charra slijedi tokom naredne godine, a Charr je već izjavio kako se nada da će se u ringu naći i protiv Antony Joshue, svjetskog šampiona u teškoj kategoriji po verzijama IBF, IBO i WBA (super).

O novom svjetskom šampionu:

Manuel Charr je rođen 1984. godine u Bejrutu u Libanu, majka mu je iz Libana, a otac iz Sirije. 1989. godine je sa majkom izbjegao u Njemačku, nakon što mu je otac poginuo u ratu u Libanu.Manuel Char ima njemačko državljanstvo. Do 2005. godine bavio se kik boksom i postao prvak Evrope. Nakon toga je postao profi bokser. Nakon 21 profesionalne borbe bez poraza izašao je na ring protiv Vitali Klitschka i doživio poraz. Do ovog meča ima o je ukupno 31 borbu i doživio 4 poraza. U maju ove godine zbog dysplasie kukova, morao je obaviti operaciju u kojoj su mu ugrađena oba vještačka kuka.

Upornost nakon toga mu je pomogla da ostvari svoj san.

(izvor:express)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Negdje daleko: Kauboji danas

Kauboji su ćutljivi ljudi sa stoičkim ponosom, koji svoj posao obavljaju jašući na konju. I nemaju ništa zajedničko sa klišejem kauboja iz bezbrojnih western filmova.

Fotograf Luis Fabiani je boravio s njima deset godina dugo i dokumentovao život današnjih kauboja u Južnoj i Sjevernoj Americi

„Desilo se to u jednom momentu, kad je projekat već prešao u misiju“, sjeća se Fabiani.

Bilo je to negdje na sjeveru Urugvaja. Fotograf je, dok su pili čaj od Mate, pitao Gauchosa pored sebe „Šta čini jedan Gaucho?“. On je za odgovor uzeo malo duže vremena za razmišljanje i  jednostavno rekao „Gaucho je zemlja ispod njegovih nogu“.

Razumio sam ga odmah“, kaže Fabiani. „Čovjek postaje sličan onome šta radi i mjestu na kome živi. Ovaj kontinent je osvojen na konju. Tako sam otkrio korjene moderne Amerike“.

Fabiani (52) potiče iz jedne diplomatske familije. Rođen u Urugvaju, godinama je radio kao modni fotograf, prije nego što se posvetio „Projektu srca“, jedne fotografske ode kaubojima Amerike.

U Ecuadoru ih nazivaju „Chagrasima“, u Čileu „Hausosima“, kroz Argentinu i Urugvaj jašu „Gauchosi“, u Brazilu su „Pantaneirosi“ i „Vaqeeirosi“.

Luis Fabiani ih je sve posjetio. Pravalio je preko 60 hiljada kilometara u deset godina, džipom, pješke, u autobusu i naravno, u sedlu. Steći povjerenje tih ljudi, to je ono čime se danas ponosi.

„Ovi ljudi imaju dostojanstvo kakvo nemaju ljudi u gradu“, kaže Fabiani.

Kauboji iz vestern filmova su proizvod fantazije i takvi nikad nisu postojali. „Marlboro Man“ je bio  reklamni trik agencije, kako bi spasio marku od pada prodaje cigareta, koja je ranije bila namijenjena isključivo ženama.

Goniči stoke sa velikim stadima goveda u Sjevernoj Americi bili su nešto slično kao kamiondžije devetnaestog vijeka, uvijek istim putevima, na istoj turi, puževom brzinom, kako goveda na putu ne bi gubila na težini. Tri mjeseca im je trebalo od Texasa do Kanzasa. U hladnim kišovitim noćima, umotani u vunene pokrivače, sa podgrijanom hranom iz limene posude, sa takvim poslom bili su više gubitnici i otmičari, a mnogi su bili, ili crnci, ili meksičkog porijekla.

„Kauboj“ je bila jedna od najpogrdnijih psovki i uvreda. Plemeniti kojanik, sa svjetlucavim štapovima, koji je utjelovljen u liku Johna Waynea, nastao je ispod pera zapadnih pisaca.

Američki Lancelot, junak mita o mladoj naciji Luis Fabiani, želio je pronaći današnje prave kauboje.

U Ecuadoru je jahao sa Chagrasima, čvrstim, često niskim muškarcima. Petnaest dana bio je s njima na visini većoj od 3.500 metara, gdje su u rijetkim planinskim pejsažima hvatali divlja goveda.

Njihov laso je bio dužine 45 metara, jer jedan divlji bik napada odmah. Što je veća udaljenost od njega, opasnost je manja, a šansa da preživiš veća. Chagrasi kuhaju supu od kravlje krvi, pomiješanu sa lukom.

„Na početku je ukus grozan, ali nakon par dana čovjek se navikne“, kaže Fabiani i dodaje: „Glad je najukusnija stvar koja se može zamisliti“.

Fotograf je boraveći među ovim kaubojima saznao da oni ne posjeduju skoro ništa. Jedan Gaucho u Urugvaju ima samo svoje sedlo, jedan poncho, laso i par boleaderosa, sa zavezanim žičanim kuglama, kojima on ukroćuje životinju, kako bi je smirio. Neophodan mu je i jedan facon, jedan dugi nož, koga koristi kada jede, ali i da kastrira bikove. A koristi ga i protiv neprijatelja, kako bi odbranio svoju čast.

U Kanadi kauboj zarađuje oko 2 hiljade dolara mjesečno. S jednim poslom u fabrici, čovjek može zaraditi duplo više. Kauboj postaje samo onaj koji ne želi, ili ne zna ništa drugo.

„Najviše sam bio imprsioniran kaubojima u Brazilu“, kaže Fabiani. „Oni su gorko siromašni, vrlo jednostavni, primili su me sa toplinom, i sve što su imali, dijelili su sa mnom“.

S tim ljudima, udaljenim hiljadama kilometara od drugih ljudi, da bi radili svoj posao, Fabiani je otkrio nešto zajedničko.

„Oni su braća po duši“ mkaže. Imaju jedno zajedničko dostojanstvo, koje, čini se kao da izvire iz svakog njihovog gesta.

„Kauboj mora da nauči da prihvata stvari onakve kakve jesu. Mora prihvatiti ritam konja. Ako radiš protiv toga, gotov si“.

Saznanje da ste dio nečega što je veće od vas samih čini i duši i karakteru nešto dobro.

„Ako te neko pita kako si, onda on to stvarno želi znati“.

Svijet kauboja je ugrožen, a veliki dio svijeta ima veze s tim.

„Jedan jahač se prilagođava“, spoznao je Fabiani posmatrajući ih. „Inače bi u planine išli sa turistima, umjesto sa stokom. Jedan Vaquero ne može živjeti drugačije. On stalno jaše dalje i naprijed“.

Na slikama:

Chagra u Ecuadoru, kako ovdje zovu kauboje, ispod snijegom pokrivenog vulkana Cotopaxi.

Teški posao čini zadovoljnim, a čovjeku udjeljuje njegovo dostojanstvo.

Ruke jednog Gauchosa u Urugvaju izranjavane tokom rada u preriji Cero Largo u Urugvaju

Jedan Vaqueiro u Brazilu traži odbjeglo grlo iz stada u Caatingu, jednoj trnovitoj šumi.

Čekanje na večeru, na ranču Pitchwork u Texasu, SAD.

Kroz šume, preko pašnjaka, prekmo rijeka. U brazilu neki Pananteirosi jašu istim turama već decenijama. U regiji Panantal vode stado na aukciju. Jedna takva „Comitiva“ traje oko mjesec dana.

Respekt prema opasnosti i snazi jedne životinje. I to rade kauboji. U Brazilu jedan Painteiros pokušava da veće jedno govedo. Njegov kožni štitnik treba da ga zaštiti od jahanja kroz trnje.

Koža čovjeka, kao koža životinje. Njihova lica reflektuju njihov život u prirodi. A umjesto šešira, kao u filmu, u Brazilu najćešće nose tipične kožne kape.

(izvor:stern)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)