staro Veležovo igralište pedesetih godina prošlog vijeka
O tome kako je Velež stekao nadimak Rođeni, ime kojim mu
njegovi navijači decenijama najradije tepaju, hroničari bilježe zanimljivu
pripovijest. Naime početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, bandoglavi kakvi su
ostali do dan-danile političari su zaključili kako bi Bosna i Hercegovina sve
svoje "fudbalske resurse trebala usmjerili u jedan klub koji bi na
državnoj razini mogao dostojno predstavljali republiku s fabričkim odžacima na grbu.
Po „direktivi odozgor“, najbolji Veležovi fudbaleri prekomandovani su u Sarajevo
i tamošnji, netom osnovani fudbalski klub.
Tabijasusi kakvima ih je Bog dao, Hercegovci ovaj
"prisilni rad" u Sarajevu nisu mogli svariti, pa su se, na svoju
ruku, vratili u Mostar i insistirali da ostanu u Veležu. Kada ih je Ljubo
Petković, vozač iz Mostara i vatreni veležovac, ugledao kako u crvenim
dresovima izlaze na utakmicu za prvaka BiH, viknuo je: «Naprijed, rođeni».
Rođeni, Rođeni..., počele su skandirati tribine, prvo sporadično, ali uskoro se
cijelo staro Veležovo igralište pridružilo ovom bodrenju. Iz utakmice u
utakmicu, ovakvo navijanje postalo je redovni način podrške, a s vremenom i
drugo ime za momčad Veleža.
Ljubo Petković je o tome kasnije govorio: „Ne znam ni sam
kako je došlo do toga da sam izgovorio tu riječ. Iznenada, spontano, izgovorio
sam ono što sam osjećao…“. Bilo je to davne 1950. godine. Kad god bi
Veležovcima slabo krenulo, oglasio bi se Ljubo Petković.
(iz Almanaha
„Rođeni“, Ismeta Derviševića)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen