Kina: Inat kuće

Protest protiv bjesnila nove gradnje. U Kini se ljudi ne iseljavaju iz svojih kuća čak ni u situaciji kad njihovoj kući prijeti totalno rušenje.

Stiješnjene između nebodera, uklještene u kružnom toku, otcijepljene u sred gradilišta. Inat kuće stoje kao spomen obilježja u novosagrađenim područjima kineskih metropola. Njihova sudbina može biti samo dvojaka: ili će ostati na tom mjestu dok se same ne sruše, ili će biti zbrisane sa lica zemlje. Teoretski, kuća ostaje iz inata, prektično, to se nkada neće ostvariti: ovo je samo znak prkosa u Kini, kakvog možda nema više nigdje na svijetu.

U proteklih nekoliko decenija ova zemlja stoji u znaku „Chai“, što u prevodu znači: brisanje. U tom periodu čitava Kina je bila barem jednom, ili dvaput srušena, i ponovo izgrađena, kao u kineskoj pjesmi „Chai, chai, chai, posvuda rušenje“, kako to kažu Kinezi, i dodaju, inače se ni Kina ne bi tako ni zvala, dopunjujući naziv njihove zemlje na engeskom: Chai-na!

Samo u Shanghayju danas, devet od deset familija ne žive više u stanovima u kojima su živjeli samo prije dvadeset godina. Za mnoge strance je od izuzetnog značaja, posjetiti kuću u kojoj su se rodili. A mnogi Kinezi na to dodaju: Ne, mi to ne možemo to napraviti, jer nemamo više ni roditelja, a ni rodne kuće?

Kina je preorana. To je rezultat napretka i urbanizacije, kao i činjenice da Narodna republika Kina ne poznaje i ne priznaje privatno vlasništva nad zemljištem. A naravno, svaki Kinez je imao nekada svoju rodnu kuću, samo što to ne može preko noći biti oduzeto i pretvreno u prah i pepeo, kako se to upravo radi u Kini, kad je u pitanju javni interes, a u praksi, to znači jedan sumnjivi savez lokalnih vlasti i preduzetnika nekretninama. Od desetina hiljada slučajeva, nerijetko prisilnih nemira, koju Kina doživljava svake godine, najčešće se rušenje obavlja nasilno. Suludo bjesnilo gradnje, dalo je Kini jedan moderni izgled, na koji ju je natjeralo njeno privredno čudo. Ali, takvim postupcima čitavo stanovništvo je ostalo bez svojih korijena.

Iz istog razloga, Kinezi slave postojanje „Inat kuća“, jer te kuće ostaju simbol borbe protiv „čupanja iz korijen“. Mnogi duboko u sebi nose pomiješane, naizgled sakrivene osjećaje tuge, kajanja, ali i ljutnju. To je ono što im ne da da popuste, i da se barem za trenutak usprotive ovome ludilu. Kao poslijenji komad toga korijena često ove kuće stoje, odvojene od nekada najbližeg komšiluka, koji je već pretvoren u prah i pepeo. A zapravo, svi oni čekuju još samo zadnji udarac, i kao takvi, po svojoj istrajnosti, oni su u Kini posljednji odmetnici. Uz to ide posljednji pogled na sjećanja i stav da se ovakav način urbanizacije ne podrazumjeva sam od sebe, i da je bez alternative, kako to propaganda iz Pekinga često zna ustvrditi. Naravno, niko nem ništa protiv urbanizacije, ako se ona ne provodi po komandi.
Kult „Inat kuća“ počeo je 2007. godine, kada je jedna tvrdoglava, ali i snalažljiva vlasnica jednog restorana po imenu Wu Ping dvije godine odbijala ponudu trgovaca nekretninama, koji su na mjestu na kom se nalazio njen restoran, u njenoj vlastitoj kući, željeli napraviti moderni tržni centar. U toj kući živjele su njene tri generacije. Njihova borba je bila kratka, ali uspješna, jer su dobili podršku javnosti putem društvenih medija, zbog njihovog otpora pohlepi investitora. Svijet je obišla slika njihove kuće, koja je kao igla ostala iznad deset metara duboke rupe, koju su oko kuće iskopali bageri. Tada je svijet to smatrano kao spomenik njihovoj neposlušnosti. Naravno, gospođa Wu je na kraju morala popustiti, uostalom kao i svi drugi.

Na kraju, o svemu odluči suma odštete koju ponude planeri gradnje, stisnuti čvrstim rokovima završetka gradnje. Na kraju, inat se, uz nešto sreće, može dobro i unovčiti. A nakon toga slijedi brisanje sa površine zemlje…
(izvor:sdz)

Smail Špago
(Novasloboda.ba)