Kad se u bilo kojoj prilici danas započne priča o nekadašnjim vozovima, jer puno priče oko sadašnjih vozova ni nema, prvo se prisjetimo legendarnog ćire, koji je dimio kroz Mostar od doba Austrougarske, pa sve tamo do 1966. godine.
Zatim se prisjetimo Olimpika, čuvenog poslovnog voza iz osamdesetih, koji je razdaljinu od Mostara do Sarajeva savlađivao za tačno 100 minuta. Naravno, u sjećanja dolaze i noćni skokovi, spavaćim ili kušet kolima do Beograda, Zagreba, Ljubljane, pa čak do Beča i Stuttgarta. Povezeš se spavaćim kolima uveče iz Mostara, ispružiš se na ležaju do ujutro, trehneš, ukoliko ti ne smeta kloparanje točkova, ili hrkanje komšije iznad, ispod ili sa druge strane, a ujutro svjež, odmoran, već na željenoj destinaciji. Naše razdaljine onoga vremena bile su duge četiri, pet stotina kilometara, i trajale su 8-10 sati.
Noćni vozovi sa spavaćim kolima nekada su bili veoma elegantan način prevoza. Ovdje mislimo i na naše vozove, koji nisu puno zaostajali za vozovima širom Evrope. Za naše sadašnje relacije vozom, od Čapljine na jugu, do Zenice na sjeveru, preko Sarajeva, nema potrebe ni za sjedanja, a kamoli za ležanja. Noćni vozovi, kao i vozovi uopšte, kod nas žive još samo u sjećanju na neka druga vremena, kao klasici koji su inspirisali mnoge umjetnike.
Ali, kako danas stoje stvari širom Evrope, po svoj prilici noćni vozovi su i tamo odslužili svoje. U Evropi su bili poznati noćni skokovi spavaćim kolima od Beča i Minhena, prema Parizu, Amsterdamu, Londonu, Rimu. A u stara dobra vremena čuveni Orijent ekspres povezivao je Pariz sa Istanbulom, a jedan drugi vozio je u pravcu Atine. Oba ova voza su većim dijelom puta prolazili kroz našu nekadašnju zemlju.
Onima koji su se vozili u ovakvim vozovima, i spavali u spavaćim kolima, ostaje u sjećanju ležaj širine 63 centimetra, dužine ne baš prilagođene onima visine iznad 180. Uz takav ležaj ostaje naravno sjećanje na toalete i pranje zuba vodom iznad nezgrapnog lavaboa, sa čestim razmišljanjem, da li je uopšte zdravo pranje zuba vodom koja nije bila za piće. I naravno, jutarnje zore sa izmaglicom, negdje kroz nepregledne ravnice.
Kako stvari stoje, sve će ovo ostati samo u sjećanju, ili u nekakvim ovakvim zabilješkama.
Od decembra ove godine, kako je najavljeno u Njemačkoj, više neće biti noćnog voza od Minhena do Berlina, i Hamburga, niti onih prema Parizu i Amsterdamu. Uz ukidanje noćnih vozov, ukinuti su i auto vozovi, a to su bili vozovi u kojima se, uz spavanje u spavaćim kolima, auto tovarilo na posebne vagone, kako bi se vrlo duge relacije savlađivale bez velikog umora. Razlog, sve manje interesa za ovakvu vrstu putovanja, sve veće korištenje automobila po novoizgrađenoj mreži modernih autoputeva, korištenje autobusa na dugim relacijama, dnevni brzi vozovi, kao i jeftini letovi avionima.
U sjećanju onih koji su koristili ovakve vozove, ostaće nelagodnost dijelenja kabine sa nepoznatim osobama, pokušaji neizazivanja nepotrebnih šumova i zvukova, ali i neprospavane noći zbog saputnika koji bi savladani umorom hrkali čitavu noć, ili zbog „mirisa” čarapa i neopranih noga itd. Sve to je nekada bila stvar kompromisa. Luksuz, koji nije bio ni tako jeftin, za uslove koje je pružao. Kao i dobrovojno zatočeništvo u uskom prostoru, dan i noć, ili obrnuto, za jedno dugo putovanje kao što je to bilo kod Orijent ekspresa. Uz putovanje je nekada bila obavezna posjeta carinika na tada brojnim granicama, kontrola pasoša. Ostaće u sjećanju i miris jutarnje kafe, od kupea do kupea, te jutranji pogled na more, za putnike koji su putovali prema jugu. Sve samo sjećanje i istorija.
Istorija noćnih vozova datira od davne 1852 godine, kad su takvi vozovi počeli povezivati sve veće centre u Evropi. Pored kabina sa dva ležaja, što je bila ekstara luksuzna varijanta,, kod nas je češće korištena varijanta „kušet kola”, koja su bila jeftinija, ali, u tom slučaju u jednoj kabini je tokom noći boravilo šest osoba, u prostoru od otprilike osam kubnih metara vazduha. Put na odmor negdje u daljinu, auto utovareno negdje na platformi, pozadi voza. Sve ovo je već odavno izgubilo značenje. Povećanjem brzine modernih vozova kroz Evropu, na blizu 400 kilometara na sat, donijelo je još jednu tehničku novinu. Prozori se više ne mogu, niti smiju otvarati, čvrsto su zatvoreni, pa se izgubio onaj osjećaj gledanja kroz otvoreni prozor za vrijeme vožnje, ili u vrijeme stajanja voza na stanicama. Zbog toga su vozovi opremljeni klima uređajima, koji, kako je to već zabilježeno, zbog grešaka u tehnologiji, ponekad ispanu iz pogona u najnezgodnije vrijeme, ljeti, kad je temperatura vani veća, a vozovi puni putnika, pa se mali prostor, pun ljudi, za čas pretvari u saunu.
Ukidanje noćnih vozova i spavaćih kola gubitak je, koji sa nostalgijom nema puno veze, a više se dovodi u vezu sa većim prohtjevima više probirljivog i zahtjevnog društva.
Noćni vozovi su nekada nudili susrete ljudi iz različitih slojeva društva, nešto kao povezanost likova, susrete ljudi nepoznatog porijekla i nedorečenog cilja, ali sa neizbježnim bliskošću, koja je trajala barem toliko, koliko i putovanje. Zajedničko izvlačenje ležaja, međusobna pomoć kod namještanja posteljine, redosljed lijeganja i ustajanja sa ležaja, razgovori. A sve to u najužem mogućem prostoru, što je ostavljalo dosta prostora za romantiku. U noćnom vozu čovjek se mogao čak i zaljubiti, ali je mogao biti i opljačkan. Otvorena flaša vina dijelila se sa saputnicima, ali se isto tako za tili čas moglo izgubiti 50 maraka od šibicara, koji su ordinirali u noćnim vozovima, u našim krajevima, čim voz prođe Karavanke, pa do prve zgodne prilike za izlazak.
Ovakvi vozovi su dušu dali kao mjesta dešavanja radnje špijunskih, krimi, ali i ljubavnih filmova. Orijent ekspres je vozio od Pariza do Istanbula tamo od 1899. godine, a tek 2009. godine snimljen je nastavak nekada veoma popularnog krimi filma, po romanu Agathe Christie, kojoj je pošlo za rukom da baš u kabinama ovog noćnog voza smjesti radnju jednog perfektno učinjenog ubistva.
Kako u Evropi, tako su i preko okeana, noćni vozovi pružali isti ugođaj putnicima, sa jedne na drugu stranu okenana. Bijali stolnjaci, debele zavjese, koje bi se otvarale da ponude pogled na morsku obalu, zatim, jedna obavezna, nepoznata plavuša, jedan neobrijan muškarac, koga traže zbog ubistva. Kao nekad u Hitchockovom filmu „Sjever – sjeverozapad”, u kome je kabina spavaćih kola bila puna erotskog naboja, kao i nezaboravne scene sa Marilyn Monrore, Tony Curtisom, Jack Lemonom u filmu Billy Wildersa „Neki to vole vruće”, u kome dvojica muškaraca, preodjeveni u žene, putuju sa ženskim orkestrom, od Chicaga do Miamija. Sve to ostaje zabilježeno za istoriju.
Putovanje noćnim vozom bilo je doživljaj. Bliski kontakti i skoro zaboravljeni, sponatni razgovori sa potpuno nepoznatim ljudima, bez obzira kada i kuda se putovalo. Svega toga nestaje, a u dnevnim vozovima koji danas voze širom Evrope, ni prozori se više ne mogu otvoriti.
Smail Špago
%2B1970-ih.jpg)
