Prije trideset
godina Mi smo raja iz Mostara
Četrnaestog maja 2016. godine završava ovogodišnja
sezona Premijer lige BiH. FK Velež simbol Hercegovine, pojam za fudbal u našoj
zemlji napušta rang najboljih i odlazi u Prvu ligu Federacije BiH. Po drugi put
ekipa Rođenih će morati napolje iz društva najboljih.
Simbolika je da je upravo na taj datum, ekipa mostarskog
Veleža oduševila bivšu državu u kojoj je živjelo više od 20 miliona ljudi.
Doduše, bilo je to prije tri decenije. Godina je 1986. Srijeda, 14. maj. Bilo
je to još jedno finale Kupa Maršala Tita odigrano u Beogradu. Sastajali su se
mostarski Velež i zagrebački Dinamo. Ja sam već tada bio dobrano zaražen
fudbalom i gledao sam i upijao svaki dobar potez, što uživo na Koševu i
Grbavici, što putem tv ekrana. Da bi bilo malo jasnije, mi smo živjeli u državi
koja je promovisala domaći sport, nismo imali priliku u jednom danu putem
televizija (crno-bijelih), da pratimo jedno devet liga koliko danas ima priliku
gledati prosječan klinac koji je pretplaćen na kablovsku i ima internet
konekciju. Mi smo imali jednu ligu, jednu televiziju, sportski pregled
nedjeljom i snimak od pola sata najinteresantnije utakmice. I bili smo sretni.
Helem, da ne davim sa bivšom državom. Igralo se dakle finale Kupa Maršala, najvećeg
sina južnoslovenskih naroda. Njega nije bilo već šest godina, ali kup
takmičenje je i dalje nosilo njegovo ime. Finale se igralo u Beogradu na
stadionu JNA, današnji stadion Partizana. Uvod u samu utakmicu bilo je
fanatično klicanje čovjeku i priredba u njegovo ime. Čovjeku koji je umro tačno
šest godina i deset dana prije ovog susreta. Na teren je izašla ekipa koju je
sa klupe predvodio Princ sa Neretve, Duško Bajević, za kojeg su nam stariji
govorili, da je to bio strašan igrač, koji je svojevremeno predvodio Rođene na
travnjaku. Treće finale u koje se mostarska ekipa plasirala. Prvi put su
poraženi od Zvezde ’58-e, onda su ’81-e savladali Željezničar. Godinu nakon
smrti Broza. Treći put zadnja prepreka do trofeja bio im je Dinamo sa
travničkim mangupom na klupi Ćirom Blaževićem. Dinamo je bio blagi favorit u
ovom duelu, ali je na teren izašla ekipa u crvenim dresovima, koju su nakon te
utakmice svi ljubitelji fudbala u Jugoslaviji dobro zapamtili i naklonili im se
do poda.
Sastav u kojem je Velež nastupio u toj utakmici bio je
slijedeći: Vukašin Petranović, Ismet Šišić, Goran Jurić, Nenad Bijedić,
Vladimir Matijević, Draženko Prskalo, Sead Kajtaz, Vladimir Skočajić, Predrag
Jurić, Anel Karabeg (74′ Vladimir Gudelj) i Semir Tuce.
Utakmica je bila jednosmjerna. Velež je u potpunosti
nadigrao Zagrepčane i na kraju slavilo rezultatom 3:1. Dva pogotka Bijedića i
jedan Predraga Jurića bili su dovoljni za drugi trofej Kupa Maršala. Zagrepčani
su postigli pogodak preko Mlinarića, ali je taj gol ostao u sjeni sjajne igre
Mostaraca. Veležov princ sa klupe bio je dio strašnog trija koji je harao
Jugoslavijom 70-ih godina. Trio BMV kako su zvali Bajevića, Marića i Vladića, u
ovoj utakmici u potpunosti je zamijenio novi trio. Sead Kajtaz na desnom, Semir
Tuce na lijevom krilu i Predrag Jurić kao centarfor, bili su ubitačan trio koji
je tih godina ‘ubijao’ sve svoje protivnike. Upravo njih trojica su bili junaci
našeg djetinjstva sa kojim je odrastala moja generacija. U tom danu je stadion
Pod Bijelim Brijegom bio uz svoj Velež, a legenda kaže da je tog dana ‘pola
Hercegovine otputovalo u Beograd’. Cijeli grad i regija su živjeli za taj
datum. Mostar je bio ponosan na svoje Rođene. Tih dana je komponovana i nova
himna Veleža. ‘Mi smo raja iz Mostara, sve nas ista ljubav spaja…’, tako nekako
je išao tekst.
Tri decenije
poslije niko više ne pjeva tu himnu. Tek na ponekom druženju se pusti ta
pjesma, gdje se uz sjetu i pokoju ljutu, prisjete nekih boljih vremena.
Današnji Velež ne pripada svom gradu, raju iz Mostara ista ljubav ne spaja, a i
Rođeni su godinama daleko od svog Bijelog brijega. Daleko su Rođeni i od sebe
samih. Uz klub su ostali rijetki. Mnogi su se po putu okoristili od ovaj klub,
iskoristili ga kao moderno sredstvo za sigurno vođenje ljubavi i ostavili. Da
se polako gasi i nestaje. Ko je odgovoran? Ne znam. Ne želim da znam, jer ko
god da je siguran sam da ne spava mirno. Ja ću se uvijek sjećati Tuceovih driblinga,
Kajtazove desnice, Petranovićevih parada, Jurića, Predraga i Gorana, rahmetli
Bijedića i sjećat ću se tog finala Kupa Maršala Tita. Zbog njih sam zavolio
fudbal, sa njima sam odrastao, a ne sa glupim Pokemonima i T-Rexovima. Mi smo
fudbal igrali na ulici, ne na džojstiku. Bili smo sretni. Možda smo bili za
neke stvari uskraćeni. Za milione golih guzica na Instagramu, hiljade citata
Ive Andrića i Meše Selimovića na Facebooku, i odlične grafike na PES-u. Ili
nismo… Sretno Velež, sretno Rođeni naredne godine i svih koji dolaze. Jebiga,
ne znam na kraju šta da kažem pametnije od ovoga. Osim sretno jer to je ono što
će vam trebati najviše. Ovdje se ne cijeni ništa drugo. Nažalost…
Autor:Sanjin
Sarajlić
(spagos)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen