Heinrich Renner obišao je Bosnu i Hercegovinu u toku austrougarske vladavine 1895. i 1896. uzduž i poprijeko u doslovnom smislu te riječi, nakon čega je u Berlinu napisao knjigu „Durch Bosnien und die Hercegovina kreuz und quer“ (Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko). Renner se toliko zaljubio u predjele kojima je putovao, da je Bosnu i Hercegovinu nazvao svojom „drugom domovinom“. Detaljno je opisao krajolik, ljude, običaje i vjerovanja, znamenite osobe, pa njegovo djelo predstavlja istinski dragulj u istraživanju istorije Bosne i Hercegovine onakve kakva je doista bila u to vrijeme. Djelo je 1900. godine, samo tri godine nakon objavljivanja originala, preveo Iso Velikanović, pa ovdje navodimo djelo u njegovu prevodu.
Navešćemo samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
[…] Malo ima slikovitijih mjesta od hercegovačkog glavnoga grada. Položen međ visoke gore, Podvelež i Hum, međ kojima huji Neretva u dubokom lomnom koritu svojem, u svemu odaje glavno sijelo ratobornog plemena. Na jugu mu je velika ravnina Bišće, na sjeveru Bijelo polje, te je bilo dosta mjesta da se Mostar daleko rasprostre poljem, ali on opet ostade zbijen, kao da stoji za odbranu. A one mnoge utvrde na visovima, što su se digle u novije vrijeme, jošte ojačavaju ratni dojam. Kuće su sve od kamena i uz one gole planine nekako ti se pričinjaju takvima, da čim čuješ ime Hercegovina, odmah pomišljaš na vječite borbe. No, Mostar nema samo hercegovačko obilježje, nego i italijansko i veoma jako istočnjačko. Ta mješavina u ovoj gradskoj spodobi, k tomu sada još i evropski elemenat, tako se doima, da Mostar svakoga stranca začara. Uz to, slikoviti pogled na lomno korito Neretvino, te spram mrtvih golih obronaka Huma najljepši kontrast u bujnoj tropskoj vegetaciji po baščama i poljima. Na stijenama se zeleni međ kamenjem samo koji stručak žalfije, da ga se jedva vidi, a na polju najbujniji i najsočniji cvijet – vilinski čarobni raj.
Mostar je i po svojim klimatskim prilikama tropski grad. Veći dio godine žeže, te na ulici pravo afričko sunce; žega bude do 40 i više stepeni, te je hodanje prava muka. I uveče slabo da se oporaviš; kada zapadne sunce, izbija iz kamenja vrućina kao iz kakve parne kupke, a u kući moraš dobro da se čuvaš „papadača“, sitnih krvoločnih moskita. Rijetko bude ovdje zima, ali kada se desi, onda je međ tim kamenitim zidovima, i kako tu obično ni nema peći, dvared gora; još gora, kada s brdina divljom silom zahuji bora. No stranac, koji se smještava u izvrsnim hotelima, ne osjeća tih mostarskih osebujnosti i njemu će taj zanimljivi grad prirasti uz srce, da ga nikada neće zaboraviti.
I u hercegovačkom glavnom gradu ima idiličnih mjesta. Kada se pregije čaršiju i stari most na Neretvi (mi ćemo se toga mosta još sjetiti), dolazi se u gradski kraj Zahumje. Ovo je tiha četvrt mostarska, bašteni kraj. Granate u cvijetu pozdravljaju te preko niskih zidova, golemi dudovi, smokve i orasi pružaju svoje granje na cestu i zasjenjuju je, iz bezbrojnog se rascvjetanog žbunja i cvijeća ishlapljuje opojan miris. Ovdje je pokusni vrt voćarske škole, pravi raj za svakog vještaka; u njemu ima osobito lijepog voća na niskom drveću. […]
[…] Dalje na našem putu uskom tihom ulicom u Zahumju sve nam se iznova razblažuju oči onim zelenilom, što se često na turskim grobljima presvogjuje, da nastaje čitava neprolazna šikara. Neko ćemo vrijeme uz Radobolju, iz koje je voda u novom mostarskom vodovodu, onda uz silesiju malih bašča s kavom, te na posljetku skrenemo k nekoj krčmarici Kranjici, čiji je muž prije služio u Mostaru kao stražmeštar. Ovdje je bilo prilično pivo u bocama, a hladilo se je u potoku, koji je hladan kao led. Ogromni dudovi, kakvih sam rijetko viđao, zasjenjivali su bašču i kuću. U kući su u gostinjskoj sobi mnoge lastavice imale svoja gnijezda, te su tamo ulijetale i izlijetale. Lijepo je to svuda na istoku, da se ne muče životinje, da se ptice ne proganjaju ni ne hvataju, a konji da se rijetko biju ili i nikako. Istina, Bog da se u Bosni i Hercegovini životinje osobito ne nadgleda, no puštaju se, neka se prirodno razvijaju, i po volji je svijetu, kada napreduju. Za to je bilo često svađa s doseljenim italijanskim radnicima, koji po svom domaćem običaju ne mogu živi da vide pticu, sjem da leži pečena na palenti. Ponukalo je to već i zemaljsku vladu, da izda odredbe protiv toga utamanjivanja. I onako su u mnogim krajevima ptice pjevačice prilično rijetke, jer ima mnogo kobaca i ti ih strašno tamane. Samo vrabaca ima svagdje, pa se hvala Bogu plaho i umnožavaju.
Kada već govorim o pticama, moram da spomenem i jedno idilično mjesto blizu staroga mosta. Tamo su velike pećine, koje je očito rijeka izlizala. U njima i u bašči uz njih otvorena je pivana, skladište sarajevske dioničke pivare. U tim je pećinama divan hlad i ni carevića-kraljevića Rudolfa nije godine 1888. godine mrzilo, da posjeti tu najoriginalniju pivanu. Stotine lastavica ovdje ulijetaju i izlijetaju i nije ih ni briga za svijet. Sjede mirno u svojim „odajama“. Odavde je i lijep pogled na kršno korito Neretvino, koje je u gradu upravo i najdivljije. […]
[…] Ceste su u gradu dobre, pa i čiste, koliko to već može da bude uz onoliki jaki promet s tovarnom marvom. Cijeli karavani dolaze sa sela i donose svakojakih stvari na prodaju, veliki čoporovi ovaca i koza, koje obično tjeraju žene i uz to još na preslicu predu. Osobite ljepote – osim uzrasta – nećeš na tim seljakinjama vidjeti. Većinom su jako opaljene suncem, odjeća im je često prljava, no nijedna da bi bila bez srebrenog novca oko vrata ili bez niza sa staklenim i jantarovim zrnjem. I na glavi nose novce, vješto obješene u kosu, koju pletu u mnogo malih kurjučića. Odjeća im je nečista, jer u mnogim gorskim krajevima nema vode, a gdje ima vode, odma ta nečistoća nestaje. Blagdanja im je odjeća svagda čista, a platno je lijepo izvezeno poznatim južno-slovenskim uzorcima. Ni ženskinje nisu ovdje pokunjene i iz crnih im očiju sijeva južnjačka vatra. Gradsko stanovništvo nosi narodnu nošnju, ukoliko se ne odijeva već a la franka. Istočno-pravoslavni imadu obično crnogorsku kapu s crnim rubom, no mjesto početnog slova kneževa, kako je u Crnoj Gori običaj, izvezena je na crvenom poklopcu zlatna zvijezda. Krepki su to i stasiti ljudi, puni samosvijesti. Nema kod njih podložnosti; vidiš na njima, da su vazda spremni za slobodu se boriti. Ovdje se jasno vidi, kako su se Bosanci i Hercegovci, makar da im je isti jezik i porijeklo, razvili različito. Hercegovce nikada ne mogoše Osmanlije potpuno da podjarme, svaki se je pokušaj krvavo odbio. Uz to su prostodušni i pošteni; kao i svi brđani nisu doduše ni oni osobito susretljivi spram stranaca, no u svemu pouzdani. Uz sadašnju su vladavinu privikli, dabome sporije nego svijet u Bosni. […]
[…] Tu nablizu ima već na oko korist od stanice: podrumovi Riste Jelačića. Jelačić je bogat vinogradar, koji svoje nasade sve raširuje. Sina je poslao na vinogradarsku školu u Klosterneuburg (Donja Austrija), da se izuči, te je onda po njegovim planovima načinio velike podrumove i stao racijonalno baratati vinom. Pravi je užitak, kada uđeš u te visoke prostorije, gdje leže velike kace, i kada onda pođeš po podzemnim podrumovima, te samo da kušaš i da se diviš. Vino – crno i bijelo – već se razašilje mnogo u strani svijet, Čile i u Braziliju, kako nam je Jelačić ponosito pripovijedao. Cijene nijesu jeftine, no mostarsko se vino može da takmići s najboljim vrstama sviju evropskih vinskih krajeva. Stari Jelačić govori dobro italijanski, njegov sin izvrsno njemački, te se strancima može preporučiti, da ovamo zađu.
Od mostarskih je hotela erarski hotel Narenta prvi, najbolji i najvredniji preporuke. Sobe su lijepe, cijene su određene i nijesu previsoke, restauracijone, čitaće i kafanske prostorije kao u najfinijim lokalima evropskih velikih gradova. U bašči je izgrađena veranda i tu ti je divota na veče, kada stane šapat svega toga stranog drveća, kada na tamnomodrom nebu zasija mjesec u svem sjaju i u blizini začuješ Neretvu kako šumi. Tada ne bi mislio, da si u Hercegovini, što se je toliko vijekova potpuno pravo nazivala divljom i krvavom.
Osim erarskog hotela, ima još nekoliko domaćih svratišta, onda turskih hanova i silesija malih krčmi, gdje se toči pivo i vino, a drže ih ponajviše ljudi iz monarhije. I Dalmatinaca ima mnogo među manjim krčmarima, kao što uopšte dalmatinski element igra veliku ulogu u mostarskom životu. Italijanski se jezik čuje dosta u razgovoru. Njemački se govori svagdje, i mnogi domaći svijet prilično dobro znade njemački. Ima ovdje velike volje za nauke, kao što se to osobito vidi u valjanim novim školama. Uza to i mali derani imadu tu slobodan pogled, prirođenu uljudnost i tako sigurno vladanje, da se djeca po drugim zemljama nikako ne mogu s njima usporediti. […]
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen