Mostar, koji je prije rata imao 50.000 zaposlenih radnika u privredi, bio je poznat i po prvomajskim feštama.
Slavilo se ponajviše na Buni, na Rujištima i Blagaju, uz nezaboravne logorske vatre na Fortici i drugim okolnim brdima uoči praznika, te vatromet sa Banje.
Danas su to slike, koje ostaju u sjećanju, jer je stvarnost sasvim drukčija i sumornija. Nekadašnjih privrednih giganata više nema, a ono malo radnika, što imaju sreću da rade, skoro da i nema razloga za slavlje. Uz sve to, nadovezalo se i kišovito vrijeme, pa su oni koji su namjeravali otići do Bune ili Rujišta, ostali u svojim domovima.
A da Prvi maj, ipak, bude obilježen, pobrinuo se Muharem-Mušica Hindić, koji je po jakoj kiši, stajao na Španskom trgu i tranmsparentima podsjećao na značj Međunraodnog praznika rada.
Uz Mušicu ne bi nijedan od hiljade radnika, koji su ostali bez posla, baš kao niti jedan predstavnik sindikata – „boraca za radnička prava“.
(Novasloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen