Mostar očima stranih putopisaca: Siromašniji svijet na zapadnoj strani (1861. godine)

Još jedna knjiga vrlo temeljito opisuje naše krajeve i događaje. Knjigu pod nazivom „Herzegovina or Omer Pacha and the Christian Rebels“ (Hercegovina ili Omer paša i hrišćanski pobunjenici) je 1862. godine znalački napisao Englez George Arbuthnot, a počinje najprije izviještajem o autorovom putovanju Dalmacijom. Nakon toga, putopisac opisuje događaje s puta po Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, te opisima krajolika, privrednih, političkih i inih prilika kako među Turcima tako i među hrišćanima Herceg-Bosne. Septembra 1861. godine Džordž Arbatnot boravi nekoliko dana u Mostaru, očekujući da se pridruži Omer-paši Latasu i turskoj vojsci koja se sprema da uguši pobunu u Hercegovini.
Knjigu ozete naci na stranici www.cidom.org

[…] Čekajući odlazak generalisimusa (Omer paše Latasa) u središte operacija, kuda me je ljubazno pozvao da ga pratim, zabavljao sam se lutajući krivudavim uličicama Mostara, izučavajući razne vrste tursko-evropskog stanovništva. Moji utisci o tom gradu, moram reći, nisu bili povoljni, mada je, što se čistoće tiče, bolji od mnogih.

Grad leži na obe strane Neretve, u kanjonu koji se otvara u dvije nevelike ravnice na sjevernom i južnom kraju. Njegov istočni i veći dio izgrađen je na jednoj strmini, i u njemu je čaršija, vladine kancelarije i kuće trgovaca i bogatijih stanovnika. U zapadnom dijelu stanuje siromašniji svijet, uglavnom katolici, i bavi se zemljoradnjom. Bašte, koje snabdijevaju grad povrćem, s ove su strane i zemlja je plodnija, mada je močvarna i izaziva groznicu. Na istočnoj strani zemlja je zdrava, pje- skovita i suha. Kuće su obično male i neudobne, nemarno sagrađene i pokrivene kamenom pločom. Kao u Indiji, uvijek su okružene ograđenim prostorom – jer to se ne može nazvati vrtom – što daje gradu nepravilan i razvučen izgled.

Dućani su maleni i slabo snabdjeveni, a ulice uske i krivudave, osim dvije glavne, koje su prilično široke i idu paralelno u pravcu sjever – jug. Imaju izdignute staze za pješake, grubo urađene i pune stoke, kao što se i može očekivati na slikovitom Istoku. U gradu ima čak trideset džamija i njihove munare daju mu lijep i slikovit izgled; džamije su, međutim, kao građevine nesavršene i nezgrapne u arhitektonskim detaljima. Muslimani imaju školu u gradu, gdje se uči turski i slavenski.

Djevojčicama je, međutim, uskraćena ova pogodnost; i zaista, u čitavoj pokrajini ne postoji nikakva ustanova za njihovu obuku ili obrazovanje. rezultat toga je da je, ako je moguće, ženski dio stanovništva više degradiran nego muški. Vjerskom i svjetovnom obrazovanju hrišćana se posvećuje isto tako malo pažnje kao i obrazovanju muslimana. Tako je jedina bogomolja koju Grci (misli na pravoslavce op. a.) imaju mala crkvica na periferiji; uz nju se nalazi škola za dječake, a pohađa je oko dvije stotine djece. Od Omer-pašinog dolaska ove godine, zvona su postavljena na ovu crkvicu. Praznovjerje koje vlada među Turcima, da zvona rastjeruju dobre duhove iz čovjekovog boravišta, čini ovaj ustupak tim značajnijim, a i to je još jedan dokaz da današnji muslimani nisu toliko netrpeljivi kao što se pretpostavlja. I zaista, nema nikakvih ograničenja za vjerske obrede ili javne procesije bilo koje vrste, Što se tiče crkvenih zvona, dodao bih da se njihova upotreba uvijek smatrala priznavanjem kršćanstva kao punopravne vjere u tom mjestu. U nekim gradovima, gdje hrišćani preovladavaju, taj ustupak je učinjen mnogo prije nego u Mostaru.

Katolici nemaju svoje crkve u Mostaru. Služba božja obavlja se u austrijskom konzulatu, a i u samostanu, oko dvije milje dalje, gdje živi mostarski biskup. Ova okolnost dovela je do koncentracije katoličke zajednice u tom dijelu grada. Postoji katolička škola za dječake odmah pored samostana; učenika je malo, a i škola se vodi nemarno.

Kako je britanski konzulat bio zatvoren zbog odsustva vicekonzula, gospodina Zoraba, koji je privremeno vršio dužnost konzula u Sarajevu, smjestio sam se u hanu koji gleda na rijeku. Položaj je lijep, a zgrada tek preuređena, ali to je nije lišilo izvjesne vrste gamadi, koja pomalo otežava mir pridošlice, na što on uskoro postane ravnodušan. Silazeći niz stepenice i prolazeći kroz štalu, koja se, kao i obično, nalazi ispod soba, mora se skrenuti desno. Nakon pentranja nekim napola srušenim stepenicama stiže se na glavnu ulicu, koja ide oko jednu milju kroz centar grada: ta ulica ispresijecana je kapijama na lûk, raspoređenim cijelom dužinom ulice. Turski stražari stajali su lijeno oslonjeni na prvu od ovih kapija ili su, pak, sjedili na kamenu sa strane. Prolazeći ovuda, stižemo do druge kapije, gdje mirnog putnika, koji ne zna šta je skrivio, ljutito dočekuju. Ubrzo saznaje šta se od njega traži: da baci i ugasi cigaretu, jer se stara kula na lijevoj strani koristi kao barutana.

Oko nje se nalazi nešto kao place d’armes. Omer-paša je naredio da se sruše okolne kuće, a to je učinjeno tek pošto se uvidjela nužnost takvog postupka, tj. nakon požara koji je prije kratkog vremena izbio u blizini. Tom prilikom stanovnici su srušili nekoliko kuća i pomislili da je vatra ugašena. Ali, digao se vjetar i vatra se opet razbuktala, krećući se u pravcu barutane. Na to je cijelo stanovništvo pobjeglo iz grada, a zatvorenici, koji su bili smješteni u blizini, razbježali su se u općoj zbrci. […]

[…] Nastavljajući naše tumaranje, prolazimo kroz još jednu kapiju i stižemo do jednog brežuljka neprijatnog izgleda. Nismo se morali dugo penjati, kad smo se približili kapiji sa dva stražara, živahnija od ostalih koje smo viđali. Oficiri su prolazili tamo-amo, važni i užurbani, kakvi su Turci uvijek kad se otresu svoje uobičajene apatije. U kratkim dolamicama à la Française, s neizbježnim fesom na glavi, oni predstavljaju neobičnu kombinaciaju istočnog i zapadnog tipa vojnika.
Kuća u unutrašnjosti dvorišta je palata, u kojoj obično živi mutesarif, ali je dodijeljena Omer-paši, Serdar Ekremu i valiji Rumelije, ili generalnom guverneru Evropske Turske, dok boravi u ovim krajevima. U blizini te palate vide se koplja za zastave pruskog i austrijskog konzulata, dok je jarbol za britansku zastavu tu u blizini, iza sahat kule, po kojoj se Mostar izdvaja od većine turskih gradova. Vratimo se sad na glavnu ulicu, koja se jednolično nastavlja još nešto manje od pola milje. Ako ste obdareni s dovoljno strpljenja da nastavite šetnju do kraja grada, naići ćete na gradsko groblje. Prema istoku, grad okružuju visoka brda. dok mala rijeka Neretva krivuda sa sjevera.

Tokom mog boravka u Mostaru grad je oživio zahvaljujući rođendanu cara Aleksandra ili „carskom danu“, kako ga ovdje nazivaju. Proslavljajući ovaj svečani događaj, ruski konzul je priredio prijem; svako ko je mogao pronaći pristojnu odjeću bio je primljen. Nakon što je obavljena ceremonija blagosiljanja ruske zastave, koju je obavio grčki vladika, mali broj odabranih sjeo je na neku vrstu doručka, koji je svjedočio o gostoprimstvu predstavnika njegovog carskog veličanstva. Tu sam bio s Omer-pašom, koji je sa sobom poveo i malu pratnju. Ovo je bila jedina prilika u kojoj sam vidio nešto što je ličilo na razmetanje kod ovog turskog generala. Njegova zlatom izvezena uniforma ličila je na uniformu maršala u Francuskoj; grudi su mu doslovno bile prekrivene odlikovanjima, usred kojih je stajao Veliki krst od Bata. Nosio je i prekrasnu, draguljima optočenu sablju, poklon pokojnog sultana Abdul Medžida.

Omer-paša, međutim, nije dugo ostao. Po izlasku, nisam mogao a da ne usporedim ovu svečanost sa znacima ratnih priprema na koje smo nailazili na svakom koraku vani, a koje su u velikoj mjeri bile plod ruske carske politike. Kolone konjića natovarenih stočnom hranom i opskrbom za vojsku na granici neprestano su prolazile, a ulice su imale neuobičajeno veseo i šarolik izgled. Omer-paša je svo vrijeme bio neumoran. Odredi dobrovoljaca su svakodnevno stizali, a neke od njih su odmah slali na ratno poprište. Ostali su zadržavani u Mostaru; ali bilo da su odlazili ili ostajali, on ih je podjednako pomno pregledao i bio je uvijek dočekivan s uočljivim oduševljenjem. Ne smijem izostaviti da spomenem da je među ovim pojačanjima bila grupa od 1.000 hrišćana, koji, međutim, nikada nisu bili poslati na granicu. Bili su to naočiti momci, svi naoružani puškama domaće proizvodnje. Ovo precizno oružje uglavnom je pravljeno u Bosni, gdje postoje dvije ili tri radionice za njihovu izradu. Tako su prolazili dani; pošto sam se snabdio konjima i nekim stvarima koje su mi se činile neophodne za pohod, bio sam oduševljen kad sam od generalisimusa primio poruku, 13. septembra naveče, u kojoj je izražavao svoju namjeru da krene iz Mostara u 8 sati a la Franca, sljedećeg jutra.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)