U Mostaru je juče, poslije duže
bolesti, u 81. godini, umro bivši fudbaler Veleža Nusret Dajdži
Čerkić, koji je za Rođene odigrao 150 prvenstvenih utakmica.
Čerkić je jedno vrijeme nosio dres Sarajeva i belgijskog Genta.
Poslije prestanka igračke karijere,
trenirao je mostarsku Lokomotivu, OFK Mostar, Mladost iz Lištice i
Kroaciju u Torontu, a poslije rata pomagao je Veleža da se vrati na
stare staze slave.
Popularni Dajdži igrao je u sjajnoj
generaciji Veleža, koju je predvodio legendarni Muhamed- Hamić
Mujić. U dresu Rođenih debitovao je 18. septembra 1959. godine
protiv Crvene Zvezde i već u 31. minuti doživio je najveću radost
u životu, postigavši prvi gol u karijeri. S aktivnim igranjem
prestao je deset godina kasnije na tradicionalnom Veležovom
februarskom turniru, a istog dana rodio mu se sin Damir. Iz braka sa
Cunom ima još i sina Denija. Radost su mu pričinjavali unučad
Dino, Sejo, Maja i Mila.
Osim što je imao najjači šut u
Jugoslaviji i bio strah i trepet za sve golmane, Dajdži je bio i
odličan pjevač sevdalinki, a talenat za pjesmu naslijedio je od
majke Fatime-Fatke.
Bio je i strastveni ribolovac. Sve dok
bolest nije uzela maha, išao je u ribolov na Neretvu. Često bi
govorio da je najrahatniji s mlatom u ruci, a njegov najveći trofej
bio je zubatak, težak 7 kilograma, koga je uhvatio u Dubokoj kod
Žitomislića.
Vrlo često znao je uzeti mikrofon u
ruku i u Crvenom restoranu hotela Neretve, uz pratnju virtouza na
violini Neđe Kovačevića i harmonikaša Mimija Stupca, razgaljivao
je srca gostiju ovog nadaleko čuvenog restorana pjesmama “Oj
Mostaru, moj Beharu”, “Što li mi se Radobolja muti”…
Iako je tri puta odlazio iz rodnog
grada, bez Mostara nije mogao. U Sarajevu, Kanadi u Belgiji ostao je
samo po godinu dana.
“Svuda mi je bilo lijepo, ali bez
Mostara ne mogu da živim. Mostar je bio i ostao najljepši grad na
dunjaluku”, često bi govorio Dajdži.
Vijest o smrti Nusreta Čerkića bolno
je odjeknula među građanima Mostara, posebno fudbalerima i
navijačima Veleža.
Tugu nije krio ni “Panter sa Neretve”
Enver Marić, koji sada živi u Berlinu.
“Teško je opisati saznanje da Dajdži
više nije među nama. Kad god bih došao u Mostar, svaki dan sam
sjedio sa Nusrom, pričali bi o fudbalu i ribolovu. Ostavio je
neizbrisiv trag u Veležovoj istoriji. Tužno će biti kad budem
dolazio u rodni gard, a na ćoši u Cernici ne bude mog dragog
prijatelja”, rekao nam je Enver Marić.
Vijest o smrti Nusreta Čerkića bolno
je primio i Džemal-Čorba Hadžaibdić, najbolji lijevi bek u
istoriji Veleža.
“Bolno je saznanje da Dajdži više
nije s nama. Ostavio je neizbrisiv trag u dresu Veleža. Porodici
izražavam najiskrenije saučešće”, kaže Džemal Hadžiabdić.
Vidno potresen bio je i Nedim Vila,
prijeratni predsjednik Veleža.
“Iako sam znao da je teško bolestan,
vjerovao sam da će Dajdži i iz ove bitke izaći kao pobjednik.
Nažalost, smrt je bila jača. S Dajdžijem se znam od malih nogu,
bili smo i ostali prijatelji. Znam koliko je volio Velež, a za
najdraži crveni dres ginuo je do posljednjeg atoma snage. Velež i
Mostar volio je kao zjenicu oka. Nadam se da će Čerkić naći
smiraj u nebeskoj ekipi Veleža”, kaže Nedim Vila.
Sreten-Cica Radić od malih nogu
prijatelj je sa Čerkićem. Zajedno su nosili i dres mostarskih
“lokosa”.
“Ne mogu da vjerujem da Dajdžija
više nema. Otišao je čovjek kome je Mostar značio sve. Izgubio
sam dragog i iskrenog prijatelja”, rekao nam je Sreten Radić.
Kemal-Kema Denjo igrao je zajedno s
Čerkićem u Lokomotivi, s njim je bio i odličan prijatelj.
“Ovo je veliki gubitak za mostarski
fudbal, jer se igrač kakav je bio Dajdži rijetko rađa. Svaki dan
bili smo zajedno, a i kada je obolio, redovno sam ga obilazio i gajio
nadu da će pobijediti bolest. Počivaj u miru i neka ti je laka
mostarska zemlja, prijatelju”, kaže Kemal Denjo.
Fazlija Hebibović
(NovaSloboda.ba)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen