Sa stranica stare štampe, U tekiji, 1896.

U časopisu „Dom i sviet“, broj 12 iz 1896. godine obavljen je poduži tekst pod naslovom Bosna i Hercegovina – Putopisne crtice, autora dr. A Tresić Pavičića.

Dom i sviet je bio prvi hrvatski ilustrirani list za zabavu, pouku i vijesti o dnevnim događajima, javnom i društvenom životu, umjetnosti i znanosti, trgovini i obrtu, glazbi, kazalištu i modi. Izlazio je dvotjedno (svakog 1. i 15. u mjesecu) u Zagrebu u razdoblju od 1. siječnja 1888. do 1923. g. u nakladi knjižare L. Hartmana (S. Kugli & Deutsch). List je bio dobro grafički opremljen, dobra izbora tekstova i izvrsnih ilustracija.

Ovdje donosimo nekoliko najinteresantnijih odlomaka iz toga putopisa, koji se odnose na grad Mostar. Nažalost, uz tekst u časopisu nije objavljena ni jedna grafika, ili ilustracija.

U tekiji

"Pred četiri stotine godina, pripovjedi mi hodža, živio je tu dobri Sari Saltuk, koji došavši iz Misira, bijaše mnogo naroda na Muhamedovu vjeru obratio, što rieču, što čudesima mača i buzdovana. Kada je umro, samo mu se je tielo ondje našlo, a njegov buzdovan, koji bijaše negdje nekoliko dana daleko, osvanu istoga jutra na zidu kod mrtva tiela. On je morao po tome rabiti dva buzdovana, jer je jedan pribiven vani na zidu uz demeskinju, a drugi visi kod njegova groba. Hodža nas povede u grobnicu koja je na tavanu, pokrivena dugim ćilimom, preko kojega su prevješena dva ogromna tespiha (krunice) kojima su zrna kao orasi, a u okrug imadu širine, kao obruč velike bačve. Uz grob dobroga stoji grob njegovoga viernoga sluge Ačik-baše, koji je imao kosu do koljena. Njegov je grob pokriven prostijim ćilimom. Porodica ovoga dobroga živi u Africi, a iz nje je i sam današnji hodža, koji čuva ovaj čudotvorni grob. On postavi svake večeri pehar vode i peškir kraj njega, jer dobri uzimlje po noći avdes, kao što je činio dok je bio živ, po svetom propisu Kurana, pa kada u jutro dodje, nadje da je polovicu vode iz pehara nestalo, a peškir je mokar. Pobožni muhamedanci dolaze vrlo često iz Mostara, pače iz dalekih mjesta Hercegovine na zavjet k ovomu grobu. Po zidovih ove sobice nalaze se nekakve diplome, turskim slovima, koje je Marko Šešelj znao i čitati, ter pripovjedaju čudesa i dogodjaje života onoga dobroga. Ja se nehotice bijah približio k grobu da okušam koliko teži jedan od onih tespiha, pa pri tom neoprezno stadoh nogom na pustećiju kod njega, na što me Šešelj upozori da se maknem otale, jer činim svetogrdje, gazeći nečistom cipelom po pustećiji (kožice od bielih janjića), koja no mora biti uviek čista, pošto se na njoj klanja i dove Allahu izriču.

Kada se toga nagledasmo odosmo na doksat nad jezerce Bune. Grozota je otle pogledati u vis a milota poda se. Nad glavom strši užasna hrid, kojoj se ne vidi vrha, jer je napried nagnuta, i puna svakakovih škulja i pećina, od kojih je najveća na vrhu na desnoj strani, ter narod pripovieda da kroz nju vodi put kroz goru sve do u podrume Stjepan-grada. Sa kukova ove hridi rastu divlje smokve i košćele, oko kojih leti oblak čavka, što no gori u velikoj visini neprestance kruže i kričn. Gori je hrid siva, po sriedi sura, a dolje hrdjaste boje, a čudna oblika, kao da je od spužava gradjena, ter se po njoj vide žile stalagmita, koje inače ne vise mosurima, već se gube u hridi. Na vrhu ovoga timora viju gniezda orlovi, a oblieću ga laki sokolovi, loveći čavke, koje u njezinih pukotinah gniezda prave.

Pod doksatom širi se preliepo jezerce n kojemu je voda tamne boje, kao sag od baršuna, uslied trava koje su mu obraslo dno, i u kojih se radjaju vrlo liepe pastrme. Izpod hridi izvire voda, da jedva vidiš kako se miče, i to jer neprestance nosi sobom bielo perje golubova, inače bi rekao da se ne miče. Što ide dalje od izvora to se jezerce sve više širi, dok ne dodje do široke katerakte, obrasle tamnom svilinom, preko koje se voda baca tolikom silom, da ne možeš vjerovati kako se to sbiva, kad je na samom izvoru tako mirna. Po jezercu se je vozio brat hodže, loveći udicom pastrme. Ja ga zamolih, da me primi u čamac, jer bih htio vidjeti špilu, iz koje izvire Buna. Odosmo dolje ja i Šešelj, ter sjedosmo u onaj čamac, koji je uviek prietio da će se prevrnuti, ako se samo malo makneš. Sretno se dovezosmo u špilu, koja me svojom ljepotom upravo iznenadi. Osim Biševske spile, ne vidih ništa ljepšega, a špila Bune je u malome prava slika Biševske. Voda i svod u spili plave su boje, ali osim ove, sve se druge boje po njoj prelievaju najljepšim pojavam iride. Svod je ove pećine u dnu pri vodi žut, pak crven kao hrdjavo gvoždje, a gori na nebu plav kao da je sazidan od kristala ametista i safira. Po njemu su na sve strane škulje iz kojih neprestance izljeću i ulieću golubovi, otresajući perje, koje lagano plovi prama otvoru. Na sredini svoda nalazi se veliki otvor, koji se zavije u hrid, ter nije moguće vidjeti dokle siže. Voda izvire izpod kamena bez najmanjeg žamora ili pjene, te po tome sudeći mora da je špila još produžena unutra po hridi, i sam Bog znade, kakvi se tamo labirinti kriju. U skrajnjem fužu, gdje vidiš kako izpod litice Buna struji, voda ti se čini crvena kao cinober, pak crveno-hrdjasta, pak zelena, a po sriedi je tamnomodra, kao striš. Na dnu se vidi kamenje koje se je odciepilo od svoda, pa ga je tekom vremena obrasao vodeni lišaj. Milina je ljuljati se u čamcu n onom svježem vilinskom pristaništu, samo što se nije moguće voziti, jer je špila veoma malena, ni dva čamca dužine. Iz vani je uz vodu temelj one hridi obrasao zlatnom svilinom, malo više lišajem i mahovinom, a gori vise sa nje bokori gominjače.

Kad se nagledasmo izidjosmo opeta na doksat, da damo hodži bakšiš. Bio je upravo tada prstima oseknuo nos, pa ja vrlo oprezno pružih za nj bakšiš, a sadaku (elemosina) za dobroga. Za tim nam je još pokazao jedno gjumle (lopta iz topa) sa Stjepan-grada, kojim ga je bio car Mehmed, pa se oprostismo, i odvezosmo u kasni svježi suton put Mostara, da idemo na večeru k Ančiću, koji je bio sabrao prijatetje, da me što ljepše zabave..."

fotografije: Blagaj, Tekija 1908, i unutrašnjost Tekije, 1926. godine

Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)