srijeda, 29. siječnja 2014.

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

preneseno sa bloga: http://mosher.blogger.ba


Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave 2 – 2. dio

 

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljen je u aprilu 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 137(48)

 


            Ruski konzuli u Mostaru zalagali su se za podizanje kulturnog nivoa pravoslavnog stanovništva ne samo u ovom gradu nego i u Hercegovini. Za izdržavanje Srpske škole pod košćelama, čiji su temelji udareni 23. maja 1855. godine, a dovršena je 15. aprila 1856. godine, davala je Vlada Rusije godišnju pomoć od 300 rubalja. Pomoć je pružena zahvaljujući zalaganju ruskog konzula u Mostaru Aleksandra Giljferdinga, pošto je bio oduševljen revnošću i pregalaštvom Mostaraca prema obrazovanju.

            Međutim, promjenama konzula mijenjali su se i ti odnosi tako da je bilo i negativnih posljedica zbog osionosti predstavnika Rusije. Srpska pravoslavna opština došla je u sukob sa ruskim konzulatom u Mostaru pošto je konzul Valerijan Bezobrazov, koji je u ovaj grad došao 14. januara 1860. godine potrošio izvjesnu svotu novaca od priloga sakupljenih u Rusiji a koji su bili namijenjeni ovoj opštini. U stvari sav novac koji je išao preko njega nije dostavljen za određenu mu namjenu. Nestalo je 400 dukata za manastire Pivu i Duži, zatim 600 rubalja koje je poslao jedan dobrotvor iz Carigrada za žensku školu i jednog pitomca u Manastiru Žitomisliću. Ništa se nije dobilo ni od pomoći ruskog cara za petogodišnju platu od po 100 dukata mjesečno jednoj učiteljici ženske škole. Bezobrazov je čak tražio da mu Opština da sve novce koje je Prokopije Čokorilo sakupio u Rusiji za izgradnju crkava po Hercegovini ali mu je taj zahtijev kategorički odbijen. U mostarskih trgovaca se uveliko zaduživao ali su mu vremenom i oni uskratili povjerenje.

            U svoj dnevnik Prokopije Čokorilo je zabilježio još dva događaja vezana za konzularnu aktivnost. “Jedanaestog februara 1858. ovuda (misli se na Mostar) prošao je ruski konzul G. Evgraf Ščulepnikov Romanovič i ode u Sarajevo na mjesto G. Aleksandra Giljferdinga; ovaj odlazi vo svoja Rusija.” On je registrovao jedan kratki boravak Giljferdinga u Mostaru. Čokorilo navodi da je 11. marta iste godine na proputovanju iz Sarajeva za Metković dvadesetak dana ovde boravio Giljferding a da je na put ponovo krenuo 1. aprila. Očito da je Čokorilo ovom događaju dao važnost čim ga je uvrstio u svoj dnevnik.

            U drugoj polovini XIX vijeka zahvaljujući ruskim konzulima u BiH počinje akcija upućivanja đaka na školovanje u Rusiju. Početkom 1857. godine ruski car Aleksandar II i Vlada ove zemlje usvojili su koncepciju prihvatanja omladine na studije i srednje škole. Glavni centri školovanja na blagoslovijama su u Odesi, Kijevu, Harkovu, Moskvi, Petrogradu i Kazanju. Paralelno sa akcijom pomaganja izgradnje crkava, manastira i škola A. F. Giljferding se zalaže i za provođenje odluke vlade Rusije o školovanju đaka iz BiH. Giljferding je imao ulogu oko odabiranja talentovanih mladića za nastavak obrazovanja u srednjim školama i na fakultetima. On je jefimera mostarske crkve Prokopija Čokorila odredio kao pratioca đaka pošto je u njega stekao veliko povjerenje a pored toga Čokorilo je već ranije putovao za Rusiju. Osim toga za vrijeme boravka u Rusiji Prokopije je imao zadatak da prikuplja novac za crkve i manastire. Za mladiće iz Hercegovine određeni su gradovi za školovanje koji su se nalazili na jugu Rusije i u Kijevu pošto su oni dolazili iz toplijih krajeva pa se i o tom momentu vodilo računa. Prvu grupu učenika iz Hercegovine su sačinjavali Nikola Bilić, Serafim Govedarica i Jovan Pičeta. Grupa predvođena Čokorilom krenula je iz Sarajeva 3. maja 1858. godine i do Beograda su na konjima putovali 15 dana. Put do Odese su prešli za sljedećih osam dana vozeći se brodom. U narednoj grupi učenika na put je krenuo Mostarac Jeftan Oborina koji je započeo studij na Institutu istočnih jezika u Moskvi. U periodu između 1857. i 1869. godine u ruskim školama obrazovanje je sticalo 11 učenika i studenata a to su: Jovo Dreč, Jefto Oborina, Nikola Bilić, Jovan Pičeta, Stevan Govedarica, Jovo Milinković, Dimitrije Dučić, Jovo Perović, Petar Srbić, Luka Ivanišević i Đorđe Babić. Iz jednog pisma vicekonzula u Mostaru J. P. Slavoljubova upućenog sekretaru Odeskog slavjanskog komiteta Mitroviću, datiranom maja 1873. godine vidi se da je nakon 1869. godine nastavljeno slanje učenika i studenata u Rusiju. Iz Hercegovine se pored navedenih pominju još i Simo Damjanović, Stojan Vojnović, Đorđe Filipović, Jovo Ljepava, Risto Milenković i Ilija Govedarica.

            Zanimljiva je sudbina Jovana Pičete rođenog Mostarca čiji je otac bio Vladimir Ivanovič Pičeta. Nakon završetka Hersonske blagoslovije završio je Kijevsku duhovnu akademiju 1867. godine da bi kasnije postao rektor prvo Vitebske a zatim Poltavske bogoslovije. Jovanović, Oborina i Bilić su umrli u Rusiji a ostali su imali svoje različite sudbine s tim što su neki odigrali važnu ulogu u ustancima protiv Turske.

            Iz poštovanja prema svemu što su ruski konzuli u Mostaru učinili za pravoslavni živalj uvriježio se jedan zanimljiv običaj. Prilikom kretanja posmrtne povorke ka pravoslavnom groblju na Bjelušinama ili onom iznad stare pravoslavne crkve običaj je da povorka stane ispred Vladičinog dvora (Mitropolije) na Suhodolini. Tu se obavi molitva za ruske konzule nakon čega povorka nastavi ka groblju. Prema pričanju Ravijojle Kolak prvi ruski konzul u Mostaru isposlovao je kod turskih vlasti u Mostaru da pravoslavni sprovodi mogu ići gradskim ulicama kao što je to bilo omogućeno katolicima.

 

            (Nastavlja se)

 


 

Nema komentara:

Objavi komentar