srijeda, 29. siječnja 2014.

Kako je nastala pjesma


ALAJ BEG SE NA JEZERO SPREMA
 
 

 

Zanimljiva priča o nastanku sevdalinke “ALAJ-BEG SE NA JEZERO SPREMA”

 

Objavljeno u Diwan Magazine, Juni 11, 2013.

 

Mnoge sevdalinke imaju cijelu svoju historiju nastanka i cijele zanimljive priče prate ono što je narod opjevao u njima. Neke o njih su vezane za historijske događaje, neke za historijske ličnosti, dok većina pjeva o stvarnim, velikim ljubavima tog vakta. Ova priča je jedna od njih.

 

Alaj-beg se na jezero sprema,
Da ulovi utvu zlatna perja!
Neko mu se sa jezera javlja:
«Ne strilaj me, beže, Alaj-beže,
nisam vila da imam krila,
neg’ djevojka, koja gleda momka!

 

Evo zanimljive priče koju je o porijeklu ove sevdalinke zabilježio Husaga Ćišić:

«Na primjer, ova pjesma koju ću vam sada otpjevati ima svoj duboki smisao i svoju istoriju, a naoko je bezazlena. Tiče se nekog Alaj-bega Ajanovića i lijepe kćeri siromašnog ribara i njihovog slučajnog poznanstva. Alaj-beg se rado vozao po jezeru u kajaku. Djevojka ga je iz svog skloništa posmatrala i kako je on bio mlad i lijep, ona se zagleda u njega. Ali, kako da mu se predstavi? Ta misao joj nije iz glave izlazila. Narod kaže da ženski šer znade biti teži od šejtanskoga, a to će reći da žena znade biti dosjetljivija i od samoga djavola. Lijepa ribareva kći odluči da upeca momka koji joj nije dao mira. Ona je već davno doznala da ima naročitu privlačnu silu i daj joj ljudi podilaze upravo zbog njene ljepote. A, da li će isto biti i sa mladim begom? Nije bila sigurna da će ga očarati ako mu se pokaže u siromašnim prnjama, pa odluči da mu se pokaže u Evinu kostimu!

Uz obalu jezera nalazile su se ogromne naslage kamenja medju koje se moglo uroniti samo s morske strane i medju kojima je imala sklonište. Prema tim naslagama u jezeru se nalazila jedna ogromna stijena koja je stršila uvis, a sve to došlo joj je kao naručeno.

Jednog lijepog dana ona otpliva na stijenu. Tu rasplete zlatne kose do peta, zaogrnu kosama tijelo da joj ga sunce ne bi opalilo i tu ostade da čeka. S nekom je sigurnošću računala da će on doći! I on se, zbilja, pojavi. Ona ga pusti da joj se primakne, onda se, kao bajagi, iznenadjena njegovom blizinom brzo podiže, začas se zagleda u njega, zatrese zlatnom kosom, baci se naglavce u vodu, otpliva prema svom skloništu i iščeznu pod stijenama!

Čim se od prvog iznenadjenja malko pribra, mladić instinktivno zavesla prema mjestu na kojem je neznanka iščezla. Uze ispitivati obalu. Izidje iz čamca da nadje ulaz medju stijene gdje je neznanka iščezla, ali njegovo nastojanje ostade bez uspjeha. On je, medjutim, sam sa sobom razgovarao, pitajući se ko je to mogao biti?

Da je vila – veli – u gori bi bila, ili bi se poslužila zlatnim krilima, pa bi tamo odletjela. A da je utvara, sjeknula bi kao oko i, jednostavno, iščezla! Medjutim, jasno sam vidio nagu ženu sa zlatnim kosama. Vidio sam kako se bacila u vodu, kako je doplivala do obale. Ko bi to mogao biti? Kako ne nadje nikakva odgovora, on sjede u čamac i odveze se kući. Ali mu to nije dalo spavati cijele noći. Zato se pri osvitu ponovno nadje na mjestu na kojem mu se jučer prikazala neznanka. Vrljao je cijeli dan po jezeru da vidi neznanku, no bez uspjeha. Dodje na misao da bi neznanka mogla biti ona utva zlatna perja, koju niko nije vidio, ali koja živi u narodnoj fantaziji i koju narod u pjesmama spominje!

Idućeg dana Alaj-beg se pojavi na jezeru naoružan do zuba da ulovi neznanku. Kad ga cura iz skloništa opazi kako se strjelicom u ruci zvjera na sve strane, ona mu se iz skloništa javi:

Ne strilaj me, beže Alaj-beže,
Nisam ja, ni vila, ni utvara,
Nego sam djevojka koja gleda momka!

 

I u tome je, eto, sva zagonetka! Ovu je zgodu naš narodni genije s nekoliko zgodnih poteza opjevao i ovjekovječio.»

 

 

Izvor: Husaga Ćišić: Mostar u Herceg-Bosni. «Preporod», Mostar, 1991., str. 214-215.

 

 

Nema komentara:

Objavi komentar