Sa Ćirom sam drugovao više od 15 godina. Po pričanju roditelja, na prvo putovanje Ćirom sam krenuo kad mi je bilo samo 40 dana. Otac je početkom 1951. godine bio na službi u Prozoru, a majka je nakon poroda 11. januara, sa mnom, kao bebom, krenula Ćirom iz Mostara do tadašnje stanice Rama. U Rami nas je sačekao službeni džip, kao u starim filmovima, i ja sam se našao u Prozoru. Od toga putovanja i tog boravka u Prozoru, naravno, nisam ništa upamtio.
Tu smo ostali godinu dana, a onda smo preselili u Konjic, gdje se rodila jedna sestra, a onda smo se tokom 1955. vratili u Mostar. Sva ta putovanja smo obavljali Ćirom. Kasnije sam često išao Ćirom do Konjica, zabilježio nekoliko putovanja do Sarajeva, uz Ivan, nekoliko putovanja do Trebinja, kod rodbine, jedno putovanje na ekskurziju u Dubrovnik, i jedan odlazak na more, u Gradac, vozom do Ploča, a iz Ploča parobrodom Njegoš do Graca. Sve se to dešavalo u tih, samo 15 godina, ali su ta putovanja ostavila trag, bez obzira što se za današnje uslove, radilo o kratkim putovanjima. U ljeto 1966. sam vozom išao do Konjica, ja i dvije sestre, sami. Prije toga, nakon završetka prvog razreda srednje, sa rajom sam bio planirao da odemo do Čapljine. Avantura za nas nekoliko petnaestogodišnjaka, koji smo htjeli do Čapljine bez karte, završila se prije nego što smo planirali. Sa stanice u Mostaru krenuli teretnim vozom, sakriveni u kućici za kočničare i bili vrlo brzo otkriveni i izbačeni na prvoj stanici južno od Mostara, u Rodoču. Tu se putovanje prema jugu završilo, a nazad smo se vratili putničkim, iz Rodoča u Mostar. Sve u svemu, trajalo je to od ujutro do popodne, i ostalo kao jedna nezaboravna avantura. I srećom, bez posljedica.
Prisustvovao sam ispraćaju zadnjeg Ćire sa stanice u Mostaru, na današnji dan 5. novembra 1966. godine, čak sam se prepoznao na jednoj slici, u masi naroda. Ćiro je bio i ostao uspomena na stari Mostar. Kasnije sam vozom putovao po čitavoj Jugoslaviji, posebno noćnim skokovima do Beograda, Zagreba i Ljubljane. U vrijeme studija sam najmanje jednom sedmično putovao vozom od Mostara do Sarajeva, ponekad i više puta, a kasnije najmanje jednom mjesečno. Ali ta putovanja nikada nisu ostavila onaj stari šmek i ugođaj koji je ostavio Ćiro.
Osvrt na istoriju Ćire u BiH:
Prošle su stotinu četrdeset i četiri godine od kako je napravljena prva trasa željezničke pruge u Bosni i Hercegovini i od kako je njome prošla prva parna lokomotiva, od milja desetljećima zvana Ćiro. Bilo je to pred sam kraj Osmanske uprave u našoj zemlji.
Između septembra 1878. i jula 1789. godine, Austro-Ugarska je izgradila uskotračnu željezničku prugu od Bosanskog Broda do Zenice u dužini od 185,8 km. Godine 1882. izgrađeno je novih 78,3 km uskotračne željezničke pruge od Zenice do Sarajeva, a dvije godine kasnije uskotračna željeznička pruga Mostar-Metković. 1891. godine uskotračna pruga je bila izgrađena na cijeloj trasi od Sarajeva do Metkovića u dužini od 134,7 km.
Prvi voz u Mostar ušao je 1885. godine, sa juga, prugom iz Metkovića. Prema sjeveru Ćiro je iz Mostara zatutnjao 1888. godine, prvo do Ostrošca, a onda 1889. godine do Konjica. Mostar i Sarajevo povezani su vozom 1891. godine.
Austro-Ugarska monarhija je želila što brže povezati unutrašnjost BiH željezničkom infrastrukturom sa morem i počinje izgradnju pruge Metković-Mostar. Ova dionica puštena je u saobraćaj 14.06.1885. godine. Godinu dana poslije, u saobraćaj je puštena priključna dionica od Doboja do Simina Hana u dužini od 66,7 km. Ova pruga bila je priključak na glavnu magistralnu Doboj-Sarajevo. Iste godine dolazi do premještanja željezničke direkcije iz Prijedora u Sarajevo. Mala propusna moć izgrađenih pruga diktirala je potrebu za nastavkom gradnje južne pruge. Tako je 22.08.1888. godine u promet puštena dionica od Mostara do Ostrožca, a 10.11.1889. godine prvi voz ulazi u Konjic.
Veliki problem timu inžinjera predstavljao je prevoj Ivan Sedlo, koji je ujedno bio i vododjelnica. Vode sa Ivana teku sa jedne strane u pravcu Mediterana, a sa gornje strane u pravcu Crnog mora. Bilo je potrebno prevazići visinsku razliku Ivan Sedlo na 864 metra nadmorske visine i Konjica na 279 metra n.n. putem što kraće trase pruge.
Za potrebu prevazilaženja pomenutog problema izgrađena je zupčanica čiji je idejni autor bio švicarski inžinjer Roman Abta. Kroz planinu Ivan prokopan je tunel dužine 648 metara. Nagibi na trasi, su varirali od 35 do 60 promila.
Pruga od Konjica do Sarajeva je puštena u saobraćaj 01.08.1891. godine. I dalje je ostao problem prevazilaženja velike visinske razlike, što će djelimično biti otklonjeno prokopavanjem novog tunela dužine 3223 metara, 09.04.1931. godine
1898. godine izgrađeno je novih 179,6 km puge na relacijama Gabela-Zelenika, Uskoplje-Dubrovnik i Hum–Trebinje. Kasnije su izgrađene pruge uzanog kolosjeka Trebinje-Bileća i Metkovići-Ploče.
Prvi uzani motorni voz pušten je u saobraćaj 20.07.1938. godine na relaciji Beograd–Sarajevo–Dubrovnik.
Zadnji Ćiro kroz Mostar je protutnjao 6.11.1966.
Podaci su preuzeti sa web stranice zeljeznice.net.
Fotografije:
-Tabla sa zadnjeg ispraćaja Ćire, Mostar 5. novembra 1966. godine, fotografiju je napravila Jožica Skoria.
-Ispraćaj Ćire u Mostaru, arhiva cidom.org
(spagos)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen