(tekst koji slijedi objavljen je 18. novembra 2022. godine na facebooku, autor je Ahmet Kurt)
Od kraja XVII i početka XVIII stoljeća na domaćim bašlucima počinju se klesati i epitafi. Prije ulaska u harem, s desne strane, nalaze se dva mezare iz te epohe (slika 1). Možda vam izgleda neobično da su bašluci niski, svega 80 cm visine. U samom haremu (slika 2) ima više minijaturnih bašluka, pa bi neupućeni posjetioc mogao pomisliti da se radi o dječijim kaburovima što nije tačno. U tom periodu još uvijek se pri izradi nadkaburskog obilježja vodilo računa o općenitoj skromnosti kojom se moraju voditi muslimani. Na mezarovima iz ove epohe sa slika vidimo da je primjenjena i druga ograničavajuća norma o skromnosti - da visina zemlje na mezaru “ne bude viša od jednog pedlja, ili malo više”. Iz istih razloga nišani se najčešće nisu ni podizali. Neki autori misle da su nišani u prošlosti u našoj zemlji podignuti na svega 20% kaburova.
Prikazani bašluk lijevo na slici 1 s velikim plitkim turbanom nalik gljivi, ili mlinskom kamenu, označava mezar Ahmeda Ljubinca (Lubinli - iz Ljubinja) koji je umro 1700. godine. On je prema predanju bio muderis Karađoz-begove medrese, pa je u neposrednoj blizini i sahranjen.
U ovom starom haremu, koji je pod zaštitom države, ima svega dvadesetak bašluka na kojima je navedeno prezime preminulog. Svi ovi bašluci datiraju iz XIX stoljeća. Evo tih prezimena: Alehić, Alikalinić, Bilanovac, Edepčić, Džabić, Golibić, Hadžić, Hadžipalić, Hajbenović, Hajdarević, Hajrović, Halač, Karimušić, Kasimbegović, Kemura, Lakišić, Perenta, Rizvanbegović, Samardžija, Šabić i Škodrali.
U narednom postu o mezaru samog Karađozbega.
(Ahmet Kurt)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen