U sjećanju – Ali Hamza 1993 – 2022.

 

Nek ti je rahmet veliki i nek ti je lahka mostarska zemlja...

Ali Hamza od Hercegovine 1996.

…moj tekst objavljen u casopisu "M-M" u januaru 1997 o sudbini jednog mostarca kome nisu dali da se rodi u svome gradu…

Mostarac koji nije mogao da se rodi u svom gradu
ALI HAMZA OD HERCEGOVINE
Dosta je prica ispricano, zapisa zapisano i pjesama ispjevano o Mostarcima, cuvenim i necuvenim, o njihovim tugovanjima i nostalgijama, o sjecanjima i jadikovkama, o stradanjima i nadanjima.
A sta rade i kako se ponasaju Mostarci koji jos nikad nisu bili u Mostaru, koji od radjenja nisu bili „kuci“. Takvih je mashalah, dosta sirom svijeta. To su oni kojima ce, dok su zivi, u rodnom listu pisati da su devedeset i tamo neke rodjeni u muhadzirluku. A da je bilo srece bili bi rodjeni u svom Mostaru
Kako biti „rodjeni“ a da nisi rodjen na Neretvi? Kako postati liskom u okruzenju u kome liske nisu prirodna pojava? Medju irvasima, kengurima ili krokodilima…I onda se zapitati: Da li se liska radja ili je zivot stvara?
Ako je suditi po ovom Mostarcu, o kojeme ce biti rijeci u daljem tekstu, liska se – radja. To smo znali cim je stigla informacija iz porodilista u Kelnu, u kojem je u decembru 93, tacnije 47 dana nakon sto je srusen Stari most, u porodici Durakovic dosao na svijet „mali div“ od pedeset i sedam centimetara i pet i pol kila. Dali smo mu ime Ali Hamza. Ustvari, dali smo mu odmah dva imena. Prvo ime je po dajidzi rahmetli Aliji, koga pronadjosmo ubijenog medju onih osamdeset i osam na Uborku. Tu dileme nije bilo. A ovo drugo ime, Hamza? Pa zar ima „mostarskijeg“ imena od toga!
Mucio se Ali Hamza dugo dok nije prve rijeci preko jezika prevalio, a sad ga ne mozes usutiti. Pratili smo svaki njegov korak, svaki potez, svaku njegovu rijec I komentarisali. Nije mu bilo ni godinu, kad smo mi stariji, po ko zna koji put pregledavali one tuzne video snimke rusenja Starog mosta, kad u jednom momentu Ali Hamza stade pred televizor I rece: “Puk’o mos’”. Mi se samo zagledasmo. Dugo je to bilo jedino sto je znao I htio kazati. I dan danas, a pune su mu dakle tri godine, cesto sjedne medju nas I upija svaku rijec. Sta on od svega toga razumije, tesko je reci.
Nedostaje mu puno toga u ovoj tudjini. Prvo dede I nene,  koji bi sa njim mogli “naprdivati” do mile volje I koji bi za njega imali vise vremena. Nedostaju mu I njegovi “akrami” sa sokaka, sa kojima bi istrazivao sav ovaj silni svijet. Posmatramo ga kad izadje vani u dvoriste, medju “svapsku” dijecu. Svi imaju neke skupocijene igracke, ima doduse I Hamza, ali mu ta igra ne lezi. Obicno je zavrsi sakom po nosu neke mamine maze. On se nakon toga vrati kuci, stane kod prozora, nesto “ronca” za sebe I gleda kako mamica brise krv sa nosa svom mjezimcetu. Ubrzo zazvoni na vratima I tad slijedi ono “Entschuldigung”. Toga dana Ali Hamza ne izlazi vise vani. Niko ga ziv ne bi mogao natjerati na to. Mi cesto kazemo kako Ali Hamza ne moza nikako naci zajednicki jezik sa djecom u dvoristu. A kako ce ga I naci, kad ga ni ne zna.
Jednom prilikom lista on neku slikovnicu I ja ga onako usput upitam, da vidim kako reaguje:
– “Was ist das?”
– Das ist “cuko”!
Rekao je bas tako. Ni Hund, ni pas, ni pseto, nego bas cuko. A smijale su mu se k’o zift garave oci. Zadovoljan sto me zezn’o. Tek su mu tri a vec zaza. Je li to znak da se liska ipak radja…
Ali Hamzi se u okruzenju u kojeme raste, posvecuje posebna paznja. Ko je god ljetos isao u Mostar, vratio bi se sa necim specijalnim za Hamzu. Prvo su sa Tepe, od dede za Hamzu, stigle rane tresnje, pa kasnije smokve tenice, pa sipci “glavasi”, pa “sladunci”, a i nekoliko ljutunaca “ulicara”. Nedavno mu je neko u jednoj kesi donio koscela. A i sam sam mu muhajem, iz Mostara ljetos donio jednu dvolitru vode sa cesme, napojio ga i rekao mu: „Sad ti vise niko ne moze reci da se nisi napio Radobolje!“
I dok ga posmatramo kako raste, kako napreduje, kako se razvija, prognoziramo sta ce raditi i kakav ce biti, kad se inshalah, jednog dana vrati u Mostar.
– krasce sipke iz tudjih basca,
-imace jedinicu iz vladanja,
– padace na popravni iz dva,
– tucace za kartu pred kinom,
– skakace sa Starog mosta za lovu,
– marisace se sa “papcima” u starom gradu,
– krasce karpuze na Tepi,
– fatece stiglice u Cimu,
– lovice ribu u Blagaju,
– pustace se na “slaufu” od Skakala do Starog,
– suncace se u februaru pred Revijom,
-uvaljivace se na utakmice preko zida,
– nece dati narodu da s mirom prolazi ulicom,
– igrace u Velezu,
– postice Ramazan,
– bice ga dosta sokaku,
– bice ga dosta Mahali,
– bice ga dosta Mostaru.
A Mostar ga jedva ceka.

Smail Spago
(decembar 1996, casopis “M-M”, broj 7)