Zaboravljena zanimanja – Čistač cipela

                             

Ovaj posao je praktički kod nas izumro.

Čistač cipela je bio naziv za zanimanje u kome osoba čisti, glanca ili polira cipele, čizme ili neki slični komad obuće. Ono se najčešće obavljalo na improviziranim štandovima u ulici ili u prostorima uz samu ulicu, pri čemu su mušterije obično bili pripadnici srednje ili više klase, odnosno osobe koje su sebi mogle priuštiti luksuznu obuću kojom su nastojale pokazati svoj društveni status. Čistači cipela su, s druge strane, najčešće bili pripadnici niže klase.

(mo_history)

Čistači cipela su svoje štandove najčešće postavljali na trotoarima najfrekventnijih ulica u gradovima, ispred željezničkih i autobuskih stanica. U Mostaru je to bila ulica Mostarskog bataljona pa sve do Putnika na Musali.

Gledajuči slike u prilogu sjetih se jedne anegdote koju sam davno čuo, a koja se desila jednom poznaniku, prilikom jedne njegove posjete Sarajevu, polovinom prošlog stoljeća. Došao je u Sarajevo a da nije ni primjetio koliko su mu cipele bile blatnjave.

Na to mu je ukazala jedna žena, čistač cipela na Bašćaršiji, do koje je također stigao pješke sa željezničke stanice. Ispred nje je stalo sanduče, ustvari štand, za čišćenje, na koje je mušterija stajala jednom pa drugom nogom, dok mu je čistač čistio, mazao kremom i glancao cipelu. Nakon što bi jedna cipela bila gotova, stavljao bi drugom, a nakon završetka čišćenja plaćao je čistaču za njegov majstorluk. Obično je negdje na sandučetu bila postavljena tabla na kojoj je pisala cijena čišćenja cipela. Žena, čistačica je ponudila da mu očistiti cipele za pet banki, (50 dinara) iako je na tabli ispred nje stajalo da je čišćenja stoja (100 dinara). Vjerovatno je bilo malo mušterija, a puno čistača, velika konkurencija, na nekoliko metara jedan od drugog. Čoivjek je pristao. Čistačica mu je očistila jednu cipelu, pogledala ga i rekla, puno su ti prljave cipele, moraćeš mi dati stoju za čišćenje. On joj se usprotivio, govorieći da je pristao na čišćenje po cijeni od pet banki. Čistačica se nadala da on neće otići sa jednom čistom a drugom priljavom cipelom. Riječ po riječ i čovjek ode od nje. Na nekoliko korka, za svojim sandučetom, sjdio je drugi čistač. Čovjek ga upita: Koliko je čišćenje? na što čistač odgovori: Stoja!

A jedna? Pola od toga, reče čistač. Čovjek stavi onu prljavu cipelu na sanduče, ovaj mu je očisti, a čitavo vrijeme se čulo glasno roncanje one prve čistačice. Nakon završenog posla čovjek plati čistaču pet banki i udalji se.

Bilo je ovako, ako nije bilo drugačije. Ali je barem zgodno ispričano.

I gornja priča, kao i slike u prilogu, podsjetiše me na ovu priču, koju sam čuo prije dobrih šezdesetak godina.

(spagos)