(tekst koji slijedi objavljen je na
portalu miruhbosne dana 19. oktobra 2018. godine, izvor Al Jazeera)
Hivzija Hasandedić je bio
intelektualna i ljudska veličina, samozatajni arhivista, poliglot,
teolog, etnolog, istraživač, historičar, osmanista, historičar
književnosti, hroničar, literata, muzeolog, geneolog, prevoditelj,
interpretator izvora i profesor koji je svojim studioznim
istraživanjima sačuvao sjećanja na cjelokupnu kulturu i baštinu
Bošnjaka u Hercegovin i susjednim područjima koje su ranije
Bošnjaci naseljavali (Imotski, Vrgorac, Makarska, Herceg Novi,
Sutorina).
Njegova dominantna osobina je bila
skromnost iako je radio mukotrpan posao na obradi starih tekstova i
rukopisa.
Rođen je u Jablanici 1. jula 1915.
godine. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu 1935. godine a potom i
Višu islamsku šerijatsko-teološku akademiju. Od 1954. godine do
odlaska u penziju 1976. godine radi u Arhivu Hercegovine. Na temelju
dostupnih izvora obradio je cjelokupnu muslimansku baštinu u
Hercegovini.
Njegove obrade su podrazumijevale
kabinetski rad i izlazak na teren, izučavanje narodnih predanja,
razgovor sa ljudima vezanim za baštinu i lokalnim poznavaocima
ostavštine. Za svog života objavio je 430 bibliografskih jedinica
različitog sadržaja. Sakupljao je građu pisanu na papiru, u
vakufnamama, sidžilima, medžmuama, starim novinama i knjigama, ali
i pisane tragove na kamenu, na nišanima.
Za svoj naučni i istraživački rad
promoviran je u počasnog doktora nauka na Univerzitetu Džemal
Bijedić u Mostaru.
U javnosti se prvi put javlja
pjesničkim prvijencem „Noćni ibadet“ u
tuzlanskom Hikjmetu 1934. godine pod pseudonimom Muhamed
Hivzi.
Za njega njegovi savremenici i kolege
iz struke imaju samo riječi hvale.
„Od poznatijih istraživača kulturne
historije Bosne i Hercegovine, ne znam nekog drugog koji bi stao
odmah iza Hamdije Kreševljakovića“ kaže Fazlija Alikalfić o
Hasandediću.
Za hafiza Mahmuda Traljića on je
„uvjereni, nepokolebljivi i praktični vjernik, tih miran i odan
svom poslu“. „Mali, u svojoj veličini“ je za mostarskog
muftiju Seid ef. Smajkića, „golemi čovjek“ za Safeta Oručevića,
„jedinstvena pojava u našoj kulturi“ za Ahmeda Aličića.
Sidžil Mostarskog Kadije
Ilijas Hadžibegović ga opisuje kao
„snažnog hrasta koji je davno pustio svoje duboko korijenje u
orijentalno-islamsko bošnjačko kulturno-historijsko naslijeđe“.
„Mostar je imao sreću da u njemu
živi i radi jedan takav znalac i pregalac“, piše Fehim Nametak, a
Amir Ljubović tvrdi da bi „njegovim radovima većina današnjih
profesora evropskih univerziteta bila ponosna“.
Pjesnik Alija Kebo za Hivziju piše da
on bio neimar i mostar knjigoljubac, baščovan u bujnom, raskošnom
vrtu naše starine, stanovnik memljivih kancelarija, kopač zlata u
riznici bošnjačkoj, čitač poruka s kamenih spavača i bašluka,
drag, mio i častan čovjek.
Objavio 430 radova
U povodu 85 godina života, njemu u
čast, štampana je monografija „Tragom bošnjačke baštine“,
trilogija o bošnjačkoj kulturnoj baštini u istočnoj, srednjoj i
zapadnoj Hercegovini.
Knjige koje je objavio su: Katalog
arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Arhiva Hercegovine, Spomenici
kulture turskog doba u Mostaru, Muslimanska baština u Istočnoj
Hercegovini, Muslimanska baština Bošnjaka u Južnoj i srednjoj
Hercegovini, Mostarski vakifi i njihovi vakufi, koautor je knjiga
Vodič kroz fondove Arhiva Hercegovine, Regesta franjevačkog
samostana u Mostaru.
Za objavljivanje knjige Spomenici
kulture turskog doba u Mostaru dobio je prestižnu nagradu nekada
uglednog izdavača „Veselin Masleša“ iz Sarajeva. To je knjiga
koja je najčešće citirano djelo ikada objavljeno o Mostaru.
Posthumno su objavljene knjige
Geneološka istraživanja, te Sidžili blagajskog, nevesinjskog,
mostarskog kadije, a još je u pripremi jedan Mostarski i Ljubuški
sidžil.
Godine 2010. u Mostaru je organizovan
naučni skup „Život i djelo Hivzije Hasandedića“ na kojem je
prezentirano 18 naučnih radova.
Doktorski rad
O liku i djelu Hivzije Hasandedića za
Al Jazeeru govore Mevludin Dizdarević sa Islamskog pedagoškog
fakulteta Univerziteta u Zenici i Ramiza Smajić, orijentalistkinja i
historičarka.
O razlozima zašto se odlučio da
istraži život i djelo Hasandedića kroz izradu doktorske
disertacije na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, Dizdarević kaže
da je ovaj rad izraz nastojanja da Hasandedićevo djelo sistematizuje
i približi široj naučnoj javnosti.
„Obradom Hasandedićevog djela
uspostavljen je tako nužan kontinuitet mišljenja i ideja s ranijim
generacijama i autorima. To je susret sa jednom kulturnom tradicijom
unutar bh. kaledioskopa koja je decenijama bila devastirana i
obezvrjeđivana. Pored navedenog, ovim putem osvijetljen je položaj
onih autora koji su se bavili islamskom kulturom u jednom burnom
vremenu“, smatra on.
Čuvajući se neodmjerenog i
neutemeljenog glorificiranja Hasandedića i njegovog rada, Dizdarević
je kritički istražio i obrazložio njegovu vrijednost i značaj uz
neophodno uvažavanje historijskog trenutka u kojem je Hasandedić
djelovao.
„Smatram da autor koji je tokom svoga
života objavio više od 430 manjih i većih knjiga, radova i crtica,
koji je sakupio i preveo obilje arhivskog i drugog materijala koje u
svojoj punini tek treba ugledati svjetlo dana, koji je, nošen željom
za što potpunijom slikom materijalne baštine osmanske epohe,
proputovao cijelu Hercegovinu i velike dijelove susjednih država,
zasigurno zaslužuje veću pažnju. Njegov rad je toliko značajan da
je teško zamisliti bavljenje mnogim segmentima historije i kulture
osmanske Hercegovine bez dubljeg uranjanja u njegove radove, studije
i knjige“, ističe naš sagovornik.
„Hivzija Hasandedić je jedna od
ličnosti iz naše intelektualne i kulturne historije kojoj se nismo
na adekvatan način i dostojno odužili. Dakako, i brojne druge
ličnosti ostajale su u zapečcima historije, neznanjem i
ignorancijom odjeljeni od vlastite zajednice kojoj su pripadali i
čiju su baštinu propitivali. Bilo je nekoliko hvale vrijednih
skupova i nešto manje ili više značajnih teorijskih zahvata u
njegovo zamašno djelo. Unatoč tome, smatram da je Hasandedić ostao
izvan domašaja kulture sjećanja i kvalitetne memorizacije njegove
intelektualne ostavštine“, govori Dizdarević.
Nije bio zatvoren u političke
granice
Smajić smatra da Hasandedić zaslužuje
mnogo više od interesa lokalne zajednice, Mostara i Hercegovine.
„Hasandedić je istraživao bošnjačku
baštinu prostora koji su danas Crna Gora, Hrvatska, Srbija. On nije
bio zatvoren u političke granice, nego je duhom istraživača
slijedio prirodne tragove svog naroda, istovremeno brinuo što
značajan broj naših istraživača više ‘improvizira sjećanjima
negoli proučava činjenice’ kaže Hasandedić u svom zadnjem
intervjuu. Htjela bih da kroz svoje spoznaje i nedoumice o tome da li
su Bošnjaci zaturili ‘ključ kojim se otvaraju vrata svijesti
naroda’ (Fuminarova definicija kulturološkog aspekta!) ili ih je
savladao svojevrsni kulturološki autizam u kojem im nije bitno ko su
i šta su – ukažem na veličinu i značaj rezultata rada pregaoca
Hasandedića“, ističe dr. Smajić.
„Sa stavom da je odgovornost
inteligencije najveća u udaljavanju Bošnjaka od same suštine,
razumijevanja biti islamske poruke, Hivzija Hasandedić nije
dozvoljavao opravdavanje pozivanjem na teške okolnosti ‘komunističke
vlasti koja je promovirala ateizam kao najuzvišenije načelo
života’. Opravdavanje ne, ali uticaj takvog okruženja nije
zanemarivao naš autor Hasandedić, pa je svojim radom, kako bi to
rekao Hamza Humo, palio svjetla onima koji dolaze“, pojašnjava dr.
Smajić.
Da bismo lakše razumjeli na koji se
sve načine pokušavao minimizirati, pa i ignorisati kulturološki
identitet Bošnjaka, Smajić navodi jedan primjer s početka 70-tih
godina 20. stoljeća.
„Husref Redžić postavlja u
Oslobođenju pitanje da li je omaškom, ili s nekom argumentacijom,
izostavljena islamska umjetnost iz sadržaja reprezentativne izložbe.
Umjetnosti u Jugoslaviji od prethistorije do danas (Pariz,
2.3.-17.5.1970.). U NIN-u od 20. 12. 1970. godine se kaže da
‘krivicu za taj propust ne snosi organizacioni odbor, već oni koji
su iz toga dela zemlje (ovim se misli na BiH) predlagali eksponate na
parišku izložbu’. Ispostavilo se da ni u organizacionom odboru ni
u stručnim tijelima nije bilo niti jednog stručnjaka za islamsku
umjetnost. Husref Redžić se s pravom tada pita: ‘Kako se mogla
zaboraviti jedna umjetnost čija su djela stvarana na čitavoj
istočnoj polovini Jugoslavije, čije trajanje obuhvaća vremenski
raspon od četiri do pet vjekova i čiji su uticaji u savremenoj
umjetnosti nekih regija u Jugoslaviji i danas očigledni?“, kaže
za Al Jazeeru Smajić.
Obnavljane džamije nakon rata
Iako je Hasandedić sačuvao i
dokumentovao ostatke ostataka islamske tradicije u Hercegovini njegov
rad i djela su na važnosti još više dobili uslijed ratnih zbivanja
90-tih godina prošlog stoljeća kada je urbicidom, kulturocidom i
etničkim čišćenjem uništena većina kulturne baštine Bošnjaka
Hercegovine.
Prema dokumentima koje je on sakupio i
radovima koje je napisao u Hercegovini se vrši obnova džamija i
vakufskih objekata nakon rata.
Način na koji je Hivzija Hasandedić
radio je školski primjer studentima i mladim istraživačima da u
prostoru u kojem žive ili kroz koji putuju djeluju proaktivno pišući
manje radove kroz koje će steći iskustvo i intelektualnu kondiciju,
a kroz vrijeme lahko je radove tematski grupisati u knjige.
Bogata ostavština Hasandedića je
nastajala upravo na ovaj način istraživanjem lista po lista,
medžmue po medžmue, pedlja po pedlja, nastajali su mozaici radova
objavljivanih u periodici, a kad su se stekli uslovi tekstovi su
objedinjivani u knjige, odnosno monografije.
Izvor: Al Jazeera
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen