Jedan grad, jedan
klub i povratak u najviši rang
Običaj je da se dan dva poslije dođe na poprište
događaja prethodnog dana.
Rhein Energy
stadion, ili Müngersdorfer stadion, kako ga domaćini zovu, bio je u ponedeljak
veče mjesto na kome su se duše razgalile. Klub 1FC Köln je ponovo u najvišoj
fudbalskoj klasi, tamo gdje mu je mjesto bilo desetljećima. Nažalost, zadnjih
16 godina, dešavalo se da je četiri puta bio u liftu, gore, dole. Zadržavanje
je bilo u prosjeku dvije godine, što u gornjem, što u donjem domu. I svaki put,
kao i u ponedeljak veče, ponavljala se ista priča, da će to biti zadnja
proslava ponovnog upadanja u Bundesligu. Isto se pričalo i prije četiri godine.
Lijepo je bilo vidjeti navijače, koji su tiho, bez ikakvog izgreda, prešli
ogradu i našli se na terenu. Spontano. Bez gužve, i bez prevelike euforije. Svi
su htjeli biti dole, na terenu, i osjetiti blizinu događaja sa poprišta bitke.
Isti oni navijači koji su isti ovaj stadion prije dvije godine, nakon poraza u
posljednjem kolu, i ispadanja u “zweite”, bukvalno zavili u crno, crnim dimom
pirotehnike. Samo su dvije godine razlike.
Budućnost kluba
je tu. Volja je ogromna, igrači, kadar, sponzori, ljudi oko kluba, ničega ne
nedostaje. Doduše, uvijek ih je više kad se upada, nego kad se ispada. Ispred
stadiona danas marljivo vježbaju najmlađi, nekoliko desetina. Kao da žele
ostaviti poruku. Mi smo tu. Nije do nas. A unutar stadiona, posjeta, kao u
muzeju. Sa vodičem, koji objašnjava velike momente velikog kluba, koji je u
istoriji znao doživjeti i zvijezdane trenutke, od šampiona Bundeslige,
pobjednika kupa, do finaliste kupa UEFA, ali i tako male trenutke, kad je sa
terena izlazio pognute glave. Kad se čovjek nalazi više od dvadeset godine u
blizini takvog kluba, čije ga boje neodoljivo podsjećaju na “rođene”, doše
nekakvo vrijeme, koliko god to htio ili ne htio, kad ga počnu boliti neuspjesi,
a radovati uspjesi. Ponekad i neko strani postane i domaći.
Ovog puta, nek je
sa srećom, i od srca, uz želju da ovo stvarno bude zadnje upadanje. Radi ovih momčića
isped stadiona, koji vježbaju za budućnost, ali i radi ovih znatiželjnih, koji
i u prazan stadion, dan dva nakon bitke, pohode, kao u hram sporta. Kao i radi svih
onih 50 hiljada, koji dolaze na ovaj stadion, bile utakmice prvoklasne ili
drugoklasne. Bez obzira da li u goste dolaze Bayern, Dortmund, ili
Leverkusen, Ingolstadt, Dresden ili St. Pauli. Stadion je pun ko šibica.
A od povratka u najviši rang takmičenja, do Evrope, put nije
dalek put, ako bude sreće.
Ovaj grad to
zaslužuje.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen