Sa stranice Cidom – Mostarski topovi

Godine 1521., vojnim garnizonom u Mostaru zapovijedao je vojvoda Bektaš-beg. Zabilježeno je da je u to vrijeme s mostarskom vojskom zauzeo Skradin i preoteo ga Mlečanima. Mostarci ga pamte po tome što je taj njegov uspjeh plaćen mnogim mladim životima, no pamte ga i po tome što je s tog pohoda, s razorenih skradinskih tvrđava, dovukao u Mostar dva ogromna topa. Čim su stigli u Mostar topovi dobiše i prikladna imena – zelenko i đumišhalkalija (srebrom okovani, srebrom prstenovani). Bijahu preglomazni i nepokretni, a svaki je gutao po „tri kantara praha i olova“. Smjestiše ih na gradsku Tabiju i tu su ostali sve do 1695. g., nakon čega su ih odvukli na Skakala jer su svojim topovskim udarima činili štetu užoj gradskoj jezgri i stanovništvu. Topovi zapeše za oko Ali-paši Rizvanbegoviću, pa ih je odlučio prenijeti u svoj Stolac na tvrđavu. Za tu namjenu je 1835. g. pripremio i posebnu vuču, no odustade od toga nauma nakon što mu Mostarci odlučno poručiše da će mu topove predati samo za istu cijenu po kojoj su nabavljeni, što će reći za mnoge ljudske živote. Godine 1852. završava priča za topove. Te godine ih Omer-paša Latas dade raspiliti i odvuče u nepoznatom smjeru. 

Na fotografiji: Brankovac - zgrada Konaka i ostaci Tabije, 1907. g.

(Tibor/cidom)