Godine 1521., vojnim garnizonom u
Mostaru zapovijedao je vojvoda Bektaš-beg. Zabilježeno je da je u
to vrijeme s mostarskom vojskom zauzeo Skradin i preoteo ga
Mlečanima. Mostarci ga pamte po tome što je taj njegov uspjeh
plaćen mnogim mladim životima, no pamte ga i po tome što je s tog
pohoda, s razorenih skradinskih tvrđava, dovukao u Mostar dva
ogromna topa. Čim su stigli u Mostar topovi dobiše i prikladna
imena – zelenko i đumišhalkalija (srebrom okovani, srebrom
prstenovani). Bijahu preglomazni i nepokretni, a svaki je gutao po
„tri kantara praha i olova“. Smjestiše ih na gradsku Tabiju i tu
su ostali sve do 1695. g., nakon čega su ih odvukli na Skakala jer
su svojim topovskim udarima činili štetu užoj gradskoj jezgri i
stanovništvu. Topovi zapeše za oko Ali-paši Rizvanbegoviću, pa ih
je odlučio prenijeti u svoj Stolac na tvrđavu. Za tu namjenu je
1835. g. pripremio i posebnu vuču, no odustade od toga nauma nakon
što mu Mostarci odlučno poručiše da će mu topove predati samo za
istu cijenu po kojoj su nabavljeni, što će reći za mnoge ljudske
živote. Godine 1852. završava priča za topove. Te godine ih
Omer-paša Latas dade raspiliti i odvuče u nepoznatom smjeru.
Na
fotografiji: Brankovac - zgrada Konaka i ostaci Tabije, 1907. g.
(Tibor/cidom)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen