Kućili se. Jedna kašika. Druga.
Uporedo sahani. Šta će dva sahana, ako je jedna kašika? Tendžera.
Šerpa i rajnika. Tepsija za pitu. I pitanje svaki dan kad je on
dolazio s posla: ženo, koja je danas. A mogla je biti sirnica, ili
krompiruša, o bajramu burek. Uz meso, u bureku i zehra krompira.
Malo kredita. Voda i kupatilo. Krevet
umjesto dušeka. Sto umjesto sinije. Prvi escajg i prvi servis za
jelo. Frižider. Pegla. Onaj se otplatio, uzećemo drugi, da dignemo
sprat, za djecu. Zidanje, malterisanje, hirofa. Košulja na krovu,
broj 38, svakome tijesna. Janje za komšije, na naselje. Djeca, prvo,
drugo, treće. Smijeh, škole, zadaće. Televizor, prvi u mahali, od
kuće se kino stvorilo.
Puni ormari. Njegova dva odijela.
Dječija roba. Njezini katovi. Uvijek jedan neskrojen, nesašiven.
Posteljine i stoljnjaci. Marame i šamije. Kerane i za keranje.
Vezeno, šiveno, pleteno, heklano. Serdžade i postekije. Ćilimi i
ponjave. Krpe i peškiri. Mirisni sapuni, da roba miruhi.
Odoše djeca. Velike škole. Snahe i
zetovi. Poslovi. Unučad. Svako sa svake strane nosi kad dolazi. A
mati čuva, slaže i preslaguje, miluje i za svaki komad zna od koga
je i odakle je.
Naravno da je bilo suza i nesreća,
tuga i ratova. Ali život vazda samo dalje ide.
Kad je mati preselila, pa po mejta
došli Bakije ili Jedileri, ljudi iskali jedan čaršaf, da umotaju.
Kćerka ponudila evo dva, od svega evo makar dva. A jedan od onih
ljudi rekao ali ne trebaju dva, jedan je dosta. Jedan je svakome
dosta. Ćera zaplakala, zar od svega njenog, što je kućila, čuvala,
pazila i branila, samo jedan čaršaf? Zar ne mogu makar dva? Ne
treba, Boga mi, rekao čovjek.
I odnijeli je, u jednom čaršafu,
bijelom, novom, od mirisnih sapuna mirisnom, prvi put opeglanom. Jer
nikome, kad se pođe, ni dva čaršafa ne trebaju.
Tarik Đođić
(Sladja/facebook)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen