Nova knjiga na stranici CIDOM: “Mostar očima stranih putopisca prije stoljeća” autora Čampara, Špago, Vrančić

E-knjiga „Mostar očima stranih putopisaca prije stoljeća“ autora Ismaila Brace Čampare, Smaila Špage i Tibora Vrančića postavljena je na stranici CIDOM.

Knjiga se sastoji od priloga iz serijala o putopiscima Mostara, a koji je svake srijede izlazio na portalu www.novasloboda.ba tokom 2016. godine. Obzirom da su priloge pročitali brojni ljubitelji istorije Mostara (u prosjeku je pojedini prilog pročitalo 1 000 čitalaca), odlučili smo ih sve smjestiti na jedno mjesto i uobličiti u jednu knjigu u elektronskom izdanju, tako da i oni koji nisu imali priliku pročitati ih, sada to mogu učiniti. Knjiga s prilozima je u stvari pokušaj da se predstavi naš grad onako kako su ga doživljavali brojni strani posjetitelji. Izabrali smo vam najzanimljivije dijelove iz njihovih opsežnih tekstova, koji će vam dočarati onovremene običaje, ljude, kako je izgledao grad prije sto i više godina. Prostora, a ni vremena nema za predstavljanje svih detalja, no, one koje to zanima upućujemo gdje se to može pročitati. Cjelovite knjige u kojima su sadržani i izvadci koje donosimo se mogu pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org Knjige su originali i napisane su na jeziku određenog putopisca.

Link za knjigu:

http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2016/09/Mostar-o%C4%8Dima-stranih-putopisaca-knjiga.pdf

Iz uvodnog izlaganja:

“Oduvijek je Bosna privlačila brojne putnike-putopisce svojom ljepotom, a Hercegovina svojom krševitošću. Hrlili su iz svih krajeva Europe, oduševljavali se dašku Orijenta, onom tajnovitošću koju ne mogaše iskusiti u svojim domicilnim zemljama, miješanju slavenskog i turskog, svim ljepotama arhitekture, prirode, drukčijoj gastronomiji, nošnjama i običajima. I premda ih nije uvijek dočekivala ljepota i blistavost, i premda su se nagutali prašine putujući, na uzglavljima svojih postelja zgnječili brojne škorpione, trijebili s odjeće sveprisutnu gamad, tjerali komarce i popadače, susretali se sa zatucanim vjerovanjima, pa ponekad i s otvorenim animnozitetom prema strancima, ipak su se iznova vraćali, stalno prepopručivali prijateljima posjet ovim krajevima i oduševljeno prenosili u knjige svoje dojmove. Konačno, lijepih krajolika, prekrasnih mostova i impozantnih građevina, mogli su pronaći i u zemljama otkud su poticali. No, razliku su činili – ljudi. Ovdje su se prvi put susretali s iskonskom dobrodošlicom, prostodušnošću i otvorenom gostoljubivošću koji su već tada nestajali iz njihovih društava. Putnik od prije stotinu i više godina nije bio kao današnji – što brže protutnjati nekom destinacijom, pokupovati pokoji jeftini made in China suvenir, donijeti doma brdo digitalnih fotografija koje nikad više neće ni pogledati ili postaviti pokoji selfie na facebook ili tweeter. Onovremenom putniku nije bilo dovoljno samo nijemo posjetiti neko mjesto, usput prigristi nešto na brzinu i nastaviti dalje. On se interesirao za način života ljudi, on je razgovarao s njima, ulazio im u domove, zanimala ga je povijest zemlje u koju je došao, njihova kuhinja i običaji, on je zamjećivao svaku malenu stijenu obraslu mahovinom, raspukli šipak, granu smokve koja je virila ponad nekog duvara, zelenu boju Neretve, obične ljude. Slikao je likove i predjele prvim fotoaparatima i brižljivo čuvao staklene ploče, kako bi ih stavio u knjigu ili pokazao zemljacima, rušeći tako stereotipe koji je zapadni svijet gajio prema ovoj zemlji.

Mnogi od tih putopisaca su bili prekaljeni putnici po zemljama širom globusa. Svjesni su bili svih raznolikosti koje nam je Bog podario, svjesni raznih jezika, vjera, raznih ljudi i običaja. No kod nas ih je privlačilo što se sve to ne krije, što se vjera, koja je drukčija od njihove, ne obavlja u zatvorenim, tajnim krugovima, nego je ona izložena na ulici, vidljiva svakome koga zanima. Općenito gledano, Bosnu i Hercegovinu su doživjeli kao stranu kulturu, istočnjačku, egzotičnu i fascinantnu, za razliku od Bliskog istoka gdje im je sve bilo drukčije od onoga što je prosječan Europljanin očekivao.

Moram ovdje napomenuti da ćete naići na mnoge dijelove tekstova koji su isti, slični ili podsjećaju jedni na druge. Dosta putopisaca je jednostavno prepisalo neke dojmove i opise svojih prethodnika, ali se to ne može uzeti za veliko zlo, jer u to doba obaviještenost je bila veoma slaba pa su se koristili rijetki putopisi do kojih se moglo doći.

Pred vama je novi serijal priloga o istoriji Mostara. Pokušat ćemo vam u narednih tridesetak nastavaka predstaviti naš grad kako su ga doživljavali brojni strani posjetitelji. Izabrali smo vam najzanimljivije dijelove iz njihovih opsežnih tekstova, koji će vam dočarati onovremene običaje, ljude, kako je izgledao grad prije sto i više godina. Prostora, a ni vremena nema za predstavljanje svih detalja, no, one koje to zanima upućujemo gdje se to može pročitati.

Najstarije spominjanje Mostara i njegova poznatog mosta kao putopisni žanr, nalazimo u putopisu Francuza A. Poulleta iz daleke 1658. g., dvije godine prije posjeta poznatog Evlije Čelebije. Poullet smatra da je most grandiozniji i ljepši čak i od čuvenog mosta Rialto u Veneciji. U brojnim putopisima se navodi kako je porijeklo mosta rimsko, u ponekima autori dvoje oko porijekla – rimsko ili tursko, dok je tek Robert Michel 1909. g. jasno naznačio da je građen za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog.

Iako je većini vas poznato većina istorije našeg grada, preporučujem da prilikom čitanja svakog priloga ne izgubite iz vida godinu u kojem je tekst nastao – bit će vam daleko zanimljivije. No, krenimo na putovanje po prošlosti grada očima stranaca“.

Smail Špago