Donnerstag, 7. April 2016

Tipično mostarski: Žuganje, foliranje i mostarsko ogovaranje

nigdje nikoga - fotos Braco


(tekst je objavljen na portalu StarMo 7. aprila 2016.)

U Mostaru postoje dva paralelna svijeta; jedan virtulani i digitalni i u onaj u stvarnom materijalnom okruženju. U virtulanom svijetu sve frca od sukobljavanja i ratova postovima, dok se u stvarnom svijetu stječe utisak kako Mostar živi životom dobro uređene, ali užasno dosadne skandinavske provincije.
„Žuganje“ je inače teško objašnjiv pojam, ali bi se neupućenima moglo objasniti kao uglavnom neutemeljeno kritikovanje tuđih poteza i akcija bez bilo kakvog konstruktivnog pristupa ili prijedloga.


Koga to Mostarci foliraju?

Mostar – Zaista; Koga to Mostarci foliraju? Naši sugrađani su jaki na riječima, kada treba na društvenim mrežama kritikovati postojeće očajno stanje u gradu, ali kada se treba izaći iz virtualnog svijeta interneta, onda nekim čudom svi ti pametnjakovići odjednom imaju „nekog drugog posla“.

Junačenje po društvenim mrežama i nadaleko poznato mostarsko „žuganje“, postalo je ozbiljna preokupacija onih, koji vjeruju da se stvari u relnom životu mogu mijenjati putem Facebook objava ili „cvrkuta“ preko Twittera. Po mogućnosti sa „pametnog“ telefona u bašti nekog kafića uz (kraći) espresso i čašu vode.
Jedan Mostarac, koga sam doživljavao kao ozbiljnog čovjeka reče mi prije par dana sasvim ozbiljno: „Pratiš li moje objave na Fejsu? Razvaljujem brate“.
Glasno šute i ovdašnje mudre glave i intelektulaci uz poneki časni izuzetak. Dovoljno je samo pogledati neku od TV anketa sa Mostarcima. Polovina bježi od mikrofona i kamera, dok oni koji pristaju kazati riječ-dvije, ostaju na opće poznatim kratkim frazama uz neizbježno kolutanje očima i cinični osmjeh. U ovo vrijeme pojačanog interesa za Mostar, ostao sam blago rečeno zatečen načinom rasprave i ponašanja "uglednih" Mostaraca, koji su pokušali svekolikoj javnosti u BiH objasniti korijene političke krize u Mostaru. Ne žele slušati jedni druge, mašu rukama i glasno upadaju u riječ jedni drugima i sve to bez puno pravih argumenata.
Jaki smo na postovima, ali smo slabi na konkeretnim akcijama. Zapravo u Mostaru postoje dva paralelna svijeta; jedan virtulani i digitalni i u onaj u stvarnom materijalnom okruženju. U virtulanom svijetu sve frca od sukobljavanja i ratova postovima, dok se u stvarnom svijetu stječe utisak kako Mostar živi životom dobro uređene, ali užasno dosadne skandinavske provincije.
Nekada se žugalo isključivo po kafanama, a danas se „polje borbe“ preselilo u svijet socijalnih mreža. To čuveno mostarsko „žuganje“ je inače teško objašnjiv pojam, ali bi se neupućenima moglo objasniti kao uglavnom neutemeljeno kritikovanje tuđih poteza i akcija bez bilo kakvog konstruktivnog pristupa ili prijedloga. Neki bi to nazvali „ogovaranjem“, ali Mostarci su smislili puno pitomiji termin -„žuganje“.
Sasvim solidno razvijeni NVO sektor takođe je jak na riječima, ali se javno djelovanje svodi na prezentacijske aktivnosti i poneku press konferenciju na kojoj se opet, uglavnom puno priča, da ne kažem – žuga. Posljednji primjer je najava nekakvog „performansa grupe građana“, zbog načina zapošljavanja. Organizatori tako poslali najave i pozive, mediji (u velikom broju) došli očekujući „nezadovoljne“ građane na Španskom trgu, a tamo dva rukom ispisana transaranta i to je to!? Cijela frka zbog dvije stidljive curice sa „transparantima“, kojima je maca popapala jezik...
Možda smo previše očekivali ili smo naivno vjerovali da neko zaista u ovom gradu ima nešto reći?
Sav taj zanos koji se neumjereno širi preko društvenih mreža netragom je nestao kada se trebalo izaći na ulicu i javno reći ono što se tako žestoko propagira po internetu. Ovim fenomenom bi se sigurno itetako mogli pozabaviti sociolozi, ali i psiholozi. Možda se radi o iskonskom strahu Mostaraca o mogućeg javnog „provaljivanja“, što je u ovom gradu gore od bilo čega. „Ja da se provalim, ma nema šanse“ – česta je uzrečica „pravih“ Mostaraca.
Šta je tačno to „provaljivanje“, niko do sada nije baš suvislo objasnio, mada se najvjerovatnije radi o lokalnom konformizmu plašljivih građana, koji radije biraju žuganje (ogovaranje) sa distance, nego stvarno suočavanje sa izazovima. Svoje mane smo pretvorili u vrline, pa nije čudo što nam je sistem vrijednosti „obrnuto proporcionalan“.
Stječe se utisak kako Mostarci virtualni svijet doživljavaju kao svojevrsni „ispušni ventil“ za vlastite (skrivene) frustracije, dok se u realnosti igra na sigurnu kartu nezamjeranja i liniju manjeg otpora. Klasična „trač partija“ u stilu „majke ti, vidi mu glave“ i „moja ti...“.
Zato, dobro razmislite kada ubuduće na internetu zakačite najavu nekog okupljanja „nezadovoljnih građana“. U Mostaru je to sasvim je realna mogućnost da se zapravo radio „zvrčki“ dokonih likova iz neke ljetne bašte, koji se samo dobro zezaju ili jednostavno žugaju. A boje se da se javno ne provale.
I na kraju da se opet zapitajmo; Koga to Mostarci folariju? Ako mene pitate, najviše sebe same....
P.S. Ovaj tekst nemojte protumačiti kao "žuganje". Ja sam se, na sreću, već odavno "provalio".

(StarMo)




Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen