nigdje nikoga - fotos Braco
(tekst je objavljen na portalu StarMo 7. aprila
2016.)
U Mostaru postoje dva paralelna svijeta; jedan
virtulani i digitalni i u onaj u stvarnom materijalnom okruženju. U virtulanom
svijetu sve frca od sukobljavanja i ratova postovima, dok se u stvarnom svijetu
stječe utisak kako Mostar živi životom dobro uređene, ali užasno dosadne
skandinavske provincije.
„Žuganje“ je inače teško objašnjiv pojam, ali bi
se neupućenima moglo objasniti kao uglavnom neutemeljeno kritikovanje tuđih
poteza i akcija bez bilo kakvog konstruktivnog pristupa ili prijedloga.
Koga to Mostarci
foliraju?
Mostar – Zaista; Koga to Mostarci foliraju? Naši sugrađani
su jaki na riječima, kada treba na društvenim mrežama kritikovati postojeće očajno
stanje u gradu, ali kada se treba izaći iz virtualnog svijeta interneta, onda
nekim čudom svi ti pametnjakovići odjednom imaju „nekog drugog posla“.
Junačenje po društvenim mrežama i nadaleko poznato mostarsko
„žuganje“, postalo je ozbiljna preokupacija onih, koji vjeruju da se stvari u
relnom životu mogu mijenjati putem Facebook objava ili „cvrkuta“ preko
Twittera. Po mogućnosti sa „pametnog“ telefona u bašti nekog kafića uz (kraći)
espresso i čašu vode.
Jedan Mostarac, koga sam doživljavao kao ozbiljnog čovjeka
reče mi prije par dana sasvim ozbiljno: „Pratiš li moje objave na Fejsu?
Razvaljujem brate“.
Glasno šute i ovdašnje mudre glave i intelektulaci uz poneki
časni izuzetak. Dovoljno je samo pogledati neku od TV anketa sa Mostarcima.
Polovina bježi od mikrofona i kamera, dok oni koji pristaju kazati riječ-dvije,
ostaju na opće poznatim kratkim frazama uz neizbježno kolutanje očima i cinični
osmjeh. U ovo vrijeme pojačanog interesa za Mostar, ostao sam blago rečeno
zatečen načinom rasprave i ponašanja "uglednih" Mostaraca, koji su
pokušali svekolikoj javnosti u BiH objasniti korijene političke krize u
Mostaru. Ne žele slušati jedni druge, mašu rukama i glasno upadaju u riječ
jedni drugima i sve to bez puno pravih argumenata.
Jaki smo na postovima, ali smo slabi na konkeretnim
akcijama. Zapravo u Mostaru postoje dva paralelna svijeta; jedan virtulani i
digitalni i u onaj u stvarnom materijalnom okruženju. U virtulanom svijetu sve
frca od sukobljavanja i ratova postovima, dok se u stvarnom svijetu stječe
utisak kako Mostar živi životom dobro uređene, ali užasno dosadne skandinavske
provincije.
Nekada se žugalo isključivo po kafanama, a danas se „polje
borbe“ preselilo u svijet socijalnih mreža. To čuveno mostarsko „žuganje“ je
inače teško objašnjiv pojam, ali bi se neupućenima moglo objasniti kao uglavnom
neutemeljeno kritikovanje tuđih poteza i akcija bez bilo kakvog konstruktivnog
pristupa ili prijedloga. Neki bi to nazvali „ogovaranjem“, ali Mostarci su
smislili puno pitomiji termin -„žuganje“.
Sasvim solidno razvijeni NVO sektor takođe je jak na
riječima, ali se javno djelovanje svodi na prezentacijske aktivnosti i poneku
press konferenciju na kojoj se opet, uglavnom puno priča, da ne kažem – žuga.
Posljednji primjer je najava nekakvog „performansa grupe građana“, zbog načina
zapošljavanja. Organizatori tako poslali najave i pozive, mediji (u velikom
broju) došli očekujući „nezadovoljne“ građane na Španskom trgu, a tamo dva
rukom ispisana transaranta i to je to!? Cijela frka zbog dvije stidljive curice
sa „transparantima“, kojima je maca popapala jezik...
Možda smo previše očekivali ili smo naivno vjerovali da neko
zaista u ovom gradu ima nešto reći?
Sav taj zanos koji se neumjereno širi preko društvenih mreža
netragom je nestao kada se trebalo izaći na ulicu i javno reći ono što se tako
žestoko propagira po internetu. Ovim fenomenom bi se sigurno itetako mogli
pozabaviti sociolozi, ali i psiholozi. Možda se radi o iskonskom strahu
Mostaraca o mogućeg javnog „provaljivanja“, što je u ovom gradu gore od bilo
čega. „Ja da se provalim, ma nema šanse“ – česta je uzrečica „pravih“
Mostaraca.
Šta je tačno to „provaljivanje“, niko do sada nije baš
suvislo objasnio, mada se najvjerovatnije radi o lokalnom konformizmu
plašljivih građana, koji radije biraju žuganje (ogovaranje) sa distance, nego
stvarno suočavanje sa izazovima. Svoje mane smo pretvorili u vrline, pa nije
čudo što nam je sistem vrijednosti „obrnuto proporcionalan“.
Stječe se utisak kako Mostarci virtualni svijet doživljavaju
kao svojevrsni „ispušni ventil“ za vlastite (skrivene) frustracije, dok se u
realnosti igra na sigurnu kartu nezamjeranja i liniju manjeg
otpora. Klasična „trač partija“ u stilu „majke ti, vidi mu glave“ i „moja
ti...“.
Zato, dobro razmislite kada ubuduće na internetu zakačite
najavu nekog okupljanja „nezadovoljnih građana“. U Mostaru je to sasvim je
realna mogućnost da se zapravo radio „zvrčki“ dokonih likova iz neke ljetne
bašte, koji se samo dobro zezaju ili jednostavno žugaju. A boje se da se javno
ne provale.
I na kraju da se opet zapitajmo; Koga to Mostarci folariju?
Ako mene pitate, najviše sebe same....
P.S. Ovaj tekst nemojte protumačiti kao "žuganje".
Ja sam se, na sreću, već odavno "provalio".
(StarMo)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen