Dienstag, 13. Mai 2014

Neda i Jure – spomenik bezuvjetnoj ljubavi



Autor teksta je Danilo Marić, a tekst je objavljen u knjizi autora “Mostarska treha”, 

"Jure i Neda na Bulevaru u mećavi"

Autor slike i statue je Zdenko Bošković - Gizenga:  
slika: “Jure i Neda na Bulevaru u mećavi”, acryl na platnu 30x40,
i statua: “Jure i Neda – spomenik bezuvjetnoj ljubavi”, keramika, visina 30 cm.

Jure i Neda – spomenik bezuvjetnoj ljubavi



Neda i Jure by Danilo Marić

Ljudi koji nadžive smrt postigli su to svojim životnim djelom, slikom, česmom, romanom, državom..., djelom po kome se pamte. Neda i Jure, kojih desetinama godina nema među živima, svakodnevno se spominju, a djela nemaju. Ili ga ne vidimo!? "Eto vas kao Neda i Jure". Rečenica je kojom se pamćenje prenosi, a izgovara se ljudima koji se zdušno druže, naročito uspjelim bračnim parovima..
Makoliko velik, osamljen čovjek je mal. Tako su oni tumačili svijet i opravdavali svoju pojavu.
Šezdesetogodišnji Jure, starolikiji od svojih godina, nizak i poguren, mršav i neizgledan, izrazom lica je nudio dobrodušnost, pomirljivost, savršenstvo mirnoće duha i vaskoliku bezbrižnost. Činio je po volji drugih, naročito po volji supruge Nede. Kad je ona raspoložena i tiha, ponašao se kao da je postigao sve ovozemaljske ciljeve. Blaženo.
Pedesetogodišnja Neda je muževljeva suprotnost, visoka i debela, zločeste naravi i britkog pogleda, stalno je u pokretu i jalovim poslovima. Bez prijatelja je, a i kad stekne kojeg, kao da čini sve da ga izgubi. Ipak, Jure dobrotom više naplijeni ljudi nego ih Neda uspije da rasturi. Te suprotnosti su ih sastavile i održale u čvrstom braku. Nerazdvojni su, iz kuće ne izlaze jedno bez drugog. Nikad, jer, po njima, osamljen čovjek je nikakav čovjek.
Pet-šest koraka ispred Jure, gorostasna Neda grabi krupnim koracima po mostarskim pločnicima, mrkoćudno, tek se povremeno oglasi, mrmorom ili oštrim glasom da naruži Juru. Ona žurno i bahato, a Jure tiho, sitnim koracima trčkara za njom, smiješi se, i biranim riječima brani od njenih uvreda. Krivac je zato što zaostaje za njom, sa razlogom ga grdi, on prihvata prijekor, dodatno ubrzava koračiće, hoće da joj čini po volji, ali kad mu to ponekad i pođe za rukom, ubrza i ona, odmakne više i potvori opravdanje za svoj bijes i nove pogrde. One uslijede po naglom zaustavljanju, izgovara ih glasno i prijeteći, jer hoće da tome svjedoče prolaznici. Iskuljava bujicu pogrda koje Jure u strogo mirnom stavu pomno sluša i proživljava. Zaustavljanje i grđenje ponavljaju se svakih dvije-tri stotine koraka, tako da prisutnost Nede i Jure na mostarskim ulicama ne može proći nezamijećeno. Prolaznicima to zaokuplja pažnju, poneki ustaju u odbranu Jure, neki zbog šale, a neki zbog zbilje, to upetljavanje Nedu dodatno raspaljuje, a na Jurino lice dograđuje bezazlenu začuđenost.
Na kraju pješačenja, gotovo redovno, Neda i Jure završavaju tamo gdje ima pića. Ona za gostioničarskim stolom, uz čašu rakije, a on koji korak od nje, stoji ili čuči. Prati joj pokret i mig, bezazleno, uvijek spreman da postupi po njenoj zapovijesti. Zatečeni gosti ih pogleduju, a njih dvoje tome kao ne pridaju pažnju, a nesretni su ako tih pogleda nema. Iz dana u dan se ponavljaju ophođenja:
—Nedo! Zašto Juri ne daš da sjedne?
—Plati mu rakiju, pa će sjesti —svaki put isti je Nedin odgovor. I jedino tada se na njenom licu može naslutiti pomirljiv stav, koji potraje koliko i donošenje počašćene rakije. Tada dolazi do preobražaja izraza i govora, svaki put otpočne naredbom:
—Jure! Dođi! Sjedni za sto.
Rakija je česta Nedina misao. Očekivala je i dočekivala da je časte kafanski gosti, a ako čekanje prekorači strpljenje, dopovezivala bi se Jure, deračila: —Da si kakav čovjek, častili bi te ljudi.
A oni, gosti, zaštićujući Juru, rakiju su naručivali i za Nedu i za Juru.
Dok su bili mlađi zarađivali su i tada tek koliko je nužno za preživljavanje. Nedino je bilo da iznađe posao, a Jurino da ga obavi. Obično se radilo o pilanju i cijepanju drva. Ona je organizator posla. U toku rada sjedi pored drvarice i naređuje mu šta i kako da radi. Kadšto i naruži, jer on otprve nije pogodio red cjepanica kako je zamislila ona.
Njeno je da se uz posao ugovori i jelo i piće. Oko toga je često u sukobu s poslodavcima, zbog prezačinjenog ili nedočinjenog jela, rakije smrdulje, prljavih sudova... Duplirani obroci se podrazumijevaju, jer, zaista, i rade dvoje, umno i fizički. Naručioci poslova su komšije i znanci, svakako je njihovo da prehranjuju Nedu i Juru, pa kad je već tako, onda neka i zarade nešto.
Tamo gdje rade, okuplja se dokoni komšiluk, zdušno učestvuje u nesporazumima, Nedu potiču na grđenje Jure, pa onda grupno ustaju u njegovu odbranu. Nakraju, kad Jure lipsa, biva to obično već u prvoj trećini posla, priskoče muškarci jakih mišica, oni što su se dovoljno natrehali, i dovrše započeti posao.
Jure je posustavao sve više, sjekirom omahivao sve nedjelotvornije, i sve uočljivije postajao nejak i za lakše poslove. U skladu s tim, Neda je sve teže pronalazila poslove, pa i prestala da ih traži. Okrenula se milostinji, ali ne onoj prostoj, da riječima moli pomoć u hrani i piću. Ona takve riječi nije nikad izgovorila, njen način je osobit, da ne moli, a da se molba podrazumijeva. U tom načinu Jure je sredstvo. Dobrih ljudi je da ih časte po gostionicama, smisao njenoga načina je to. Mostarci su uvijek njedrili takvu sortu sugrađana, hranili ih i napajali, časteći plaćali zabavu. Šala je jedini proizvod te mostarske fele.
U oštrom nadmetanju mostarskih lisaka i trehaša, Neda i Jure su stareći gubili mjesto uveseljivača, od svojih učinaka dobivali su sve manje, a potrebe za alkoholom su narastale. "Rakija pusta, ima li je". U potrazi za njom, a otimajući se od starosti, dopali su neprohodnih puteva.
Taman kada se pomislilo da su izgubljeni, oni se gradu nametnuše snažnije nego ikad prije. Mrtvaci!? Mrtvaci će biti njihov izvor života. A njih, mrtvih, ne može nestati.
Po razdanjivanju, na način po kome će se pamtiti, gorostasna Neda ide krupnim koracima, a Jure sitnim staračkim trčkara za njom. Žure za lovinom. "Ko je umro noćas"?, prvojutarnje je pitanje. Po saznavanju upućuju se u kuću žalosti. Tamo, uz plačne izraze lica, koja su uigrali do savršenstva žalosnosti, rječima punih žestokih začina bola, izjavljuju saučešća i sjedaju na mjesta pored kojih je rakija za pokoj duši. Svake tuge je rakija obavezna pratilja. A gdje se god pije i mezi se.
U povratku prema kući, nezaobilazna stanica je trg Rondo. To je ono mjesto na kojem se objavljuje proljeće juga. Nadaren zelenilom, beharom zerdelija, bjelinom mekane svjetlosti i mirisom lipa, Rondo uljepšava i osobena mostarska gostionica, koje je da je u drugom planu, iza stolova i stolica. Valjda i nema nigdje više kao ovdje, da čovjek, iz gradske kafane, svjedoči širini i izdašnosti nenatrunjene prirode. Redovni gosti imaju "svoje" stolove i stolice. Nedino i Jurino mjesto je najistureniji sto, onaj što dira ulicu.
 
Neda sjedi za stolom kako nije nikad prije. Tužna i umorna, od života. Ne zvjerka po gostima, ne grdi Juru, ne zanima se za rakiju. Ni za koga, i ni za šta. Raskoračila staračke šljuke, podnimljena, zagledala se u ivičnjak između nogu. Tužna do očaja.
Koji korak od nje, podnimljen i prislonjen uza stablo lipe, Jure žalosno bulji u nju, namjeran je da je tješi, ali ne umije da smisli nijednu prikladnu riječ. Pod udarima bola, za njom, zaklecaše i otkazaše mu noge. Čučnu. Stražnjicom dodiruje pete istrošenih cipela, vrpolji se gonjen nagonom da kaže riječ utjehe, ali ne može da se dosjeti ni jedne prikladne, pa kao vjeran pas pored ranjenog gospodara, Jure se uznemireno meškolji i cvili.
Umrijeće zajedno njih dvoje, davno je Juri kazala Neda, a sve što je predvidjela i zbilo se, Jure je odavno načisto s tim, zbog toga je i nepokolebljivo poslušan. Umrijeće zajedno, Jure je u to potpuno uvjeren. Ove misli su nasrnule na Juru, u posljednjem dolaženju prema Rondou, kada se Neda nenadno zaustavila i zaljuljala. Zanemoćala je, da li je nastupio Onaj dan, cvileći pored Nede, pita se Jure. Pijana je kao i obično, ali ne toliko da ne bi mogla da hoda. Ne može da vlada svojim tijelom. Svalila se u jarak. Bespomoćna je. On joj priskoči i pomaže da se uspravi. Ne uspijevaju. Juri se objavila njena predsmrtnost. Čučnuo je pored Nede i tiho i bolno zacvilio.
—Zašto ne legneš, u jarak, Jure pored Nede? —za tren ih je poremetio jedan od dvojice mladića prolaznika.
Jure se ne obzire na dobacivanje, nije to njegov posao, Nedino je to bilo uvijek, pa i sada. Opružena na granici svijesti, ovoga puta, i Neda neće da čuje, ali je se mladić ne okanjuje, ponavlja:
—Zašto ne legneš u jarak? Jure! Pored Nede.
—Da je rakija u jarku i Jure bi legao —uz grč bola, i ovom prilikom, Neda smože snage da odvrati.
Kada su mladići shvatili njenu nemoć, nježno su joj prišli, pridigli pa ponijeli. Nosili su je čak do na Rondo, do "njenoga" stola.
Neda podnimljeno sjedi sa zabodenim pogledom u zemlju, a Jure šćućureno cvili pored nje.
To je zadnja upamćena slika Nede i Jure. 

(iz knjige Mostarska treha, Danila Marića)

Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen