Dvadeset

 

Vakat,

kad se učitelj poštovao

i kad je šipkom tukao

vakat, kad je đak ne toliko znao

koliko odgoja je imao.

Alija, do koliko znaš brojiti?!

Bilo je hladno i odvažno

pitanje učitelja,

autoriteta,

pri upisu u školu,

zbog kojeg srce zakuca snažno

ne zbog radosti i veselja,

ni zbog kurioziteta

tog svečanog čina na pomolu,

više iz stida i strahopoštovanja

prema učitelju kao odgajaču

čiju sam sliku već ranije formirao u glavi od svojih ukućana.

Tu sliku pohranio sam kao tajnu strogo čuvanu

u svoju tanahnu dušu još prije škole

i s tom predodžbom suočih se na javi oči u oči:

crnjomanasto lice puno strogoće poput mračnog oblaka u sunčanom danu

koji prijeti nevremenom ali brižne oči tu su bile da me osokole.

Baš kao ptić pred svoj prvi let

koji treba uz pomoć majke da se u nebo vine

a moja je već stajala kraj mene

čekajući da se odvažim,

tako me je hvatala trema

al' odgovor morao sam dati

a on bijaše:

do dvadeset.

Insan Ihsan

(prenešeno sa facebook stranice Abdulah Sidran/20220805)