Na putu s nomadima

 

Kurdski nomadi sedmicama tjeraju hiljade životinja kroz pustoš Anadolije na bujne pašnjake. Fotograf Emin Özmen je išao sa njima.

Na slikama:

500 napornih kilometara sa temperaturama do 40 stepeni. Pastir pravi mjesta za kola sa svojim ovcama.

Pastir Muheyettin, 30, opušta se nakon napornog dana. Njegova porodica pripada jednoj od najstarijih nomadskih plemena u jugoistočnoj Anadoliji.

Ovčja vuna osigurava im dodatnu egzistenciju. Kao što su to činili generacijama, pastiri šišaju svoje ovce ručno. Nema struje za električne noževe. Jedina stvar bez koje ne žele biti je radio oprema.

Na visoravni Van blizu sirijske granice nomadi provode ljeto. Bujni pašnjaci, voda i umirujuća tišina mame na dolazak ovamo.

Večernji pozdrav: Noću su ovi magarci privezani uz šatore. Porodica vodi 9000 životinje sa sobom: ovce, koze, konji, psi, kokoške. I magarci.

Mladi nomadi: Umit, Yasemin i Masum (slijeva) ujutro hvataju kokoši, prije nego što porodica krene na sljedeću dnevnu etapu.

Čuje se zvuk udarca dok Çetin pušta drveni čekić dolje. Drži ga u obe ruke. Ruke ovog dječaka, dvanaestogodišnjaka još nisu tako jake kao očeve. Ali on želi da nešto pomogne. Çetin ponovo podiže čekić iznad glave. Bum, i drveni kolac je zabijen u zemlju. Çetin briše znoj sa čela. Sunce se sve više penje iznad anatolske visoravni, zagrijavajući sušne, kamenite krajolike.

Ovako fotograf Emin Özmen opisuje scenu koju je doživio dok je pratio Çetina i njegovu nomadsku porodicu u proljeće 2021. Zapravo, Özmen je poznat po svojim fotografijama iz kriznih područja: iz građanskog rata u Siriji, narko-bijede u Nigeriji, gladi u Somaliji. Ali dokumentiranje života kurdskih pastira bilo je "putovanje u prošlost, u ranija stoljeća" za kojim je čeznuo.

I tako, daleko od civilizacije, fotograf je uperio kameru u Četinovu porodicu dok su bili u procesu obnove svog dnevnog smještaja.

Konačno, stric Maşallah proteže još jedan konopac i šator zategnut. A sutra ujutro ponovo se ide dalje. Baš kao i svaki dan u trajanju šest sedmica, a kao i uvijek u proljeće. Porodica će prepješačiti 500 kilometara. Zemlja, ovdje u brdima Bagok, samo nekoliko kilometara od Sirije, je neplodna, a temperature se često penju i do 40 stepeni u proljeće. Nakon zime, porodica, kao i desetine drugih, svoje životinje odvodi u područja sa blažom klimom. Njihov cilj: visoravni Van. Tamo pronalaze bujne pašnjake.

Kurdski pastiri, zvani Kočeri, smatraju se jednim od najstarijih nomadskih plemena u jugoistočnoj Anadoliji. Porodica Çetin broji 25 ljudi: baka i djed, sinovi, kćeri, tetke i stričevi, rođaci. Sve ukupno sa sobom vode 9000 životinja, uglavnom ovaca i koza, ali i magaraca, konja, kokošaka i pasa. Oštrim zvižducima signaliziraju ovci kuda da idu – da piju, da staniu, da idu dalje, prisjeća se fotograf Özmen.

Selidba na zelene pašnjake, uslovljena promjenom godišnjih doba, naziva se transhumancija. Opasnosti vrebaju svuda. Vukovi koji ubijaju životinje, kamenje po kojima ovce lome noge, jaruge u koje mogu upasti. Ali problem koji prijeti ovom načinu života, više od bilo čega drugoga su klimatske promjene. Zbog sve veće suše, ovakva putovanja postaje sve teža. U prošlosti, Maşallah je rekao fotografu, seljani bi dijelili vodu sa nomadima koji su prolazili. Ali vremena su prošla jer vode je sve manje.

Maşallah nema drugog izbora nego da napuni svoje rezervoare za vodu u najbližoj vatrogasnoj jedinici. Jednom tamo i nazad do šatora - to je 140 kilometara tog dana, koje nomad prolazi u potrazi za vodom. A kako su ljeta sve toplija, on sve češće mora da vozi takve udaljenosti dva-tri puta dnevno, u svom malom kamionetu. Sada je to još uvijek moguće: u prvim danima putovanja, putevi su dovoljno široki za njegov kamion. Najkasnije kada stignu do neravnih visokih planinskih prevoja, Maşallah mora sa magarcima i konjima ići u potragu za vodom.

On želi drugačiji život za svoja tri sina. On želi da oni idu u školu. On sam nikada nije išao u školu i danas se kaje. “Moji sinovi moraju znati kako drugi ljudi žive. Mi nomadi nemamo pojma o svijetu oko nas.” Maşallah se nada da će njegovi sinovi završiti školovanje.

Neumorni rad koji zahtjeva njegov život je iscrpljujući. Ponekad nema više energije i nesretan je. Njegov brat Cihan priča sličnu priču: "Ne mogu da se sjetim kada sam posljednji put dobro spavao, mislim da je to bilo prošlog novembra, prije sedam mjeseci."

Ono malo struje kojom nomadi raspolažu dolazi iz solarnih ćelija. Treba im za baterijske lampe i radio. Imaju i mobilne telefone, ali rijetko imaju prijem. Neke porodice su odlučile da žive život kod i oko kuće. Ali za nomade koje je pratio fotograf Özman, ovo nije alternativa. Život u gradu je preglasan, tamo se osjećaju neprikladno. Porodica se slaže: ljetni mjeseci nakon teškog planinarenja njihovo je najbolje doba godine.

Zeleni platoi Vana, svježi, tihi i veličanstveni, čine ih sretnim. Djeca još nisu osjetila koliko je težak život njihovih roditelja. Masum, devet godina, igra se sa svojim rođacima. „Ne volim školu, ovde je bolje“, kaže. „Volim životinje i želim da budem nomad kao moj otac.“ Masum je išao u školu dok se nije zatvorila u aprilu 2020. zbog korone. Stoga je živio sa ostalom djecom kod rođaka u gradu, daleko od svojih roditelja i svojih voljenih životinja. Vjerovatno se neće vratiti. Dok odrasli po popodnevnoj vrućini ručno šišaju jednu ovcu za drugom, on i njegov brat Četin se igraju sa životinjama. Kada Četin treba da pomogne svom bratu da pomuze kozu, on je uhvati za bradu i gleda je duboko u oči. Dječak i koza ostaju tako na trenutak, a onda on prasne u smijeh.

Uveče se momci umotaju u novu toplu vunena ćebad. Glava uz glavu, vuna do vune, kao i ovce pred šatorom. Na nekoliko sati zaboravljaju se dnevna vrućina i nedostatak vode.

A kada u zoru zakukuriče pijetao, Četin i njegova porodica moraju razmontirati šator i krenuti dalje.

(stern)

Z.N.

(NovaSloboda.ba)