Kako smo odrastali

1. Možda vam je čudno ali svi mi, rođeni između 1950. i 1980. godine, smo rođeni normalni, iako su naše majke radile do posljednjeg momenta pred porođaj, pušile. jele konzerviranu hranu, nikada nisu radile test na dijabetes…

2. Kao djeca vozili smo bicikle (jedno biciklo vozila sva djeca iz ulice, nije ima svako svoje) bez kaciga i niko se nije povredio.

3. U autu su nas vozili bez sigurnosnog pojaseva i vazdušnih jastuka.

4. Svi smo pili iz iste flaše Pepsi i Koktu i niko se nikada nije razbolio.

5. Vodu smo pili kod komšije iz šlaufa za zalijevanje bašte a ne iz plastičnih flašica kupljenih u automatu i niko nije umro od toga.

6. Jeli smo bijeli domaći hleb, namazan džemom, mliječne sladolede, masne stvari, pili sokove pune šećera, ali niko nije bio debeo jer smo se stalno kretali, igrali se, skakali i to zamislite napolju, na ulici…

7. Iz kuće smo izlazili ujutro i igrali se po cio dan “kaubojaca i indijanaca”, između dvije vatre, žmire, preskakali lastiku i nismo nikad bili umorni, nikad nam niko od drugara nije bio dosadan i nismo pravili razlike među sobom. Ko god je došao da se igra svi bi mu se radovali. Uvjek je bilo, što nas je više, to je bolje.

8. Uveče kada se upali ulična rasvjeta bi bilo plakanja kada nas roditelji zovu da uđemo u kuću.

9. Nismo imali mobilne telefone a često roditelji nisu mogli da nas nađu ako se spustimo koju ulicu niže, ali nisu zvali policiju, jer tada niko nije otimao djecu.

10. Kada odemo negdje a ne javimo se roditeljima slijedio je koji šamar od majke ili oca ili par pljuski po guzici, ali nije bilo porodičnog nasilja već je to bila pouzdana vaspitna metoda da ti više nikad ne pane na pamet da ponoviš istu grešku.

11. Mi nismo imali imaginarne prijatelje, naši prijatelji su bili pravi i nismo ih dodavali nego sticali!

12. U autobusu na ekskurziji pjevane su pjesme, svirala se gitara i harmonika, bila je opšta galama i žamor jer mi smo zamislite razgovarali, smijali se, djelili čips i sendviče i nemamo slike jer se nismo slikali – mi smo stvarali sećanja i to niko ne može da nam izbriše.

13. Nismo imali problema sa koncentracijom na času, niko nije vođen kod psihologa, nisu nam davali tablete protiv hiperaktivnosti.

14. Nismo imali problema sa komunikacijom iako nismo imali internet, kompjuter, mobilni telefon; pričali smo međusobno svi u glas i odlično smo se razumeli ponekad i pogledima. Mi smo se družili.

15. Išli smo u školu pješke, po kiši i snijegu, grudali se, pravili tvrđave od snijega, skakali po lokvama i blatu i niko nikada nije bio bolestan.

16. Brali smo trešnje, zelene kajsije, komšijske lale i ruže, padali sa drveća, lomili tuđe prozore loptom, gađali se praćkom i iako je bio po neki polomljen zub, ogrebano koljeno ili posjekotina nikada niko nije tužen niti je išao na sud zbog toga.

17. Mnogo smo čitali stripove baš zato što su nam branili. Tako smo mnogo toga naučili jer filmove nismo gledali – Imali smo samo dva kanala. Nismo imali kablovsku, satelitsku, video rekorder ni DVD, ali smo imali maštu da od stripa razvijemo film u glavi.

Naime, posljednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u istoriji svijeta. Naše generacije su dale najbolje pronalazače i naučnike do danas.

Imali smo slobodu, pravo na greške, uspeh i odgovornost. I naučili smo da živimo sa tim!

Ako pripadate nekoj od ovih generacija sigurno se sa sjetom sada sjećate svih tih divnih trenutaka odrastanja, zdravog i srećnog odrastanja!

(zanimljivosti)