Išareti

Ponekad jednom gestom učiniš više nego sa stotinu riječi. Nekada se to zvao išaret.

Praznik je, očekujemo rodbinu. Majka nas je okupila i rasporedila zadatke. Morao se poštovati protokol. Djeca šute dok veliki pričaju. Ne smijemo upadati u razgovor. Kad majka značajno pogleda, služe se zijafeti, ne smije se preskakati i kasniti. Otac bi se dobroćudno nasmiješio da nam olakša, a i hrabrio bi nas klimanjem glave. Ali, mi smo uvijek gledali izraz majčinog lica i s njega čitali svoju "sudbinu". Ponosno bi podigla obrvu, a kraj njenih usana bi se izvio u smiješak ako bi nas neko pohvalio. Mi smo se uvijek bojali njenog kratkog klimanja glavom i onog dugog " hmmm". E, tada smo Boga molili da gosti što duže ostanu sve dok majka ne bi zaboravila našu pogrešku. Njeni išareti su nam se toliko urezali u pamćenje da ih sami danas koristimo u komunikaciji sa vlastitom djecom. Samo što ih više ne zovemo išaretima, danas dobivamo od svoje djece pitanja pola u šali a pola ozbiljno: "Kakvu si to facu složila majke ti?" ili"Reci glasno ne znam ti ja taj jezik!"
Sve ide svojim tokom, prošlost ne može postati ni sadašnjost ni budućnost. Došla su neka čudna vremena i načini komunikacije. Strahopoštovanje je možda nestalo, a i nije baš bilo dobro. Sada postoji malo slobodnija prisnosti, ali ponekad ona prerasta u preveliku slobodu koja se često graniči sa drskošću.
Ko zna sta čeka njih sa njihovom djecom! Možda će se sjećati mojih priča o išaretima moje majke i zažaliti za davnim vremenima kad vojnici nisu zapovijedali generalima.
(Emica)

Ili: „čitaj me između redova“ kako bi se to reklo u žargonu.

(spagos)