Brod tone, miševi bježe!

Stara narodna poslovica najprikladnija je za situaciju u kojoj se klub takog svetog imena našao i kome prijeti ono najgore – ispadanje iz premijerligaškog društva. Nedorasli imenu Veleža, a izabrani po, ko zna kojim i čijim kriterijumima, članovi Upravnog odbora su sinoć, poslije petog prvenstvenog poraza, kojim je klub ostao čvrsto prikovan na dno tabele, odlučili da podnesu kolektivnu ostavku, pozivajući „ sve one koji misle da mogu bolje doprinijeti funkcionisanju kluba da preuzmu odgovornost i preuzmu kormilo kluba“.

Pošteno, nema šta?!

Tako nešto i dolikuje prepotentnim osobama, kompleksašima i anonimnusima, koji su se, dok se nisu bučno oglasili gnjevni navijači, bili sakrili u mišju rupu i povlačili poteze sve gore od goreg, a rezultat toga je „fenjer“ na tabeli. Kada je proključao gnjev navijača, ti miševi su se toliko drznuli da su se kolektivno pojavili pred članovima Kluba navijača Red Army, ali i svima kojima je Velež bio i ostao svetinja, kao dijete, kao najrođenije i pokušaju da ih zabeluhaju i uvjere da oni žele istinsko dobro Veležu. Na njihovu žalost, raja ih je prokužila, ali su, želeći dobro najvoljenijem klubu, odlučili da ostanu čvrsto uz svoje Rođene.

Sinoć je njihov gnjev proključao, možda ne i na način kakav dolikuje klubu svijetlih tradicija.

Podnoseći kolektivnu ostavku, ti mali miševi nisu imali nimalo obraza i časti da javno kažu da su griješili, da nisu znali povlačiti prave poteze, već su svoje pravo lice pokazali u uvodnom dijelu saopštenja, u kome osuđuju ponašanje dijela navijača prema gostima. Pošteno govoreći, tako ponašanje neodovornih navijača je za svaku osudu, jer to nije svojstveno navijačima Veleža, Ali, opet pitanje: ko je tim istim „neodgovornim navijačima“ dozvolio da sjede na dijelu tribina, predviđenim za istaknute goste? Ista ta uprava, koja, optužujući njih, sada pere ruke. Sramotno, da sramotnije ne može biti. Nimalo

samokritke, nimalo poštenja.

Svi su krivi, samo ne i ti grobari, koji su Velež doveli u situaciju da proživljava svoje, možda i najteže dane od osnivanja.
Kad su klub bacili na koljena, kad srca navijača plaču u strahu od najgoreg, ti mali miševi napustili su brod koji neumitno tone.

Tim sramotnim potezom pokazali su svoje pravo lice, svoj karakter, svoje vaspitanje, svoju „ljubav“ prema klubu i „čast“ što im je povjerena dužnost da budu na njegovom čelu.

Zajedno s njima, iz kluba trebaju otići i oni koji su ih doveli, koji su ih štitili cijelo ovo vrijeme. Ti ljudi iz sjene i vuku poteze, koje njihovi puleni sprovode u djelo.

Ima u Mostaru i šire dosta ljudi koji su spremni da zasuču rukave i pomognu da se Velež izvuče iz duboke provalije.

A prije toga, vrata svim dušebrižnicima kluba moraju biti na kilometar zaključana. U upravu moraju doći istinski Veležovci, koji ga vole srcem i dušom, ne nikakve šičardžije, mutivode i „jegulje“. Takvima, daleko Veležova kuća bila.

Navijači i svi veležoljupoci moraju ustati na noge, moraju se izboriti da pravi ljudi dođu na čelo Svetinje i da se klub što prije vrati tamo gdje mu je i mjesto.

Vremena za čekanje nema. Zvona na uzbunu odavno zvone.

Fazlija Hebibović

Novasloboda.ba