Iz Glasnika Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 1889. godine

Sarajevo, januar mart 1889, knjiga 1 Godina I

Čitaocima »Glasnika»

Tokom vremena i na putu, da se ovijem zemljama raskrile vrata k novom životu, dobrom stanja i napredovanju, mi smo sustopice megju ostalijem tečevinama stekli sebi i jedan - zemaljski muzej.

Već od više vremena počelo je opće interesovanje da se obraća onijem cijeljima, koje se u ovom zemaljskom zavodu njeguju. Polako jedan za drugim istakoše se svagdje po zemlji vrijedni po­slenici, kojima se u srcu rodi želja, da narodu otkriju njegovu prošlost, pa iz nje crpu nauku za njegovu budućnost; da izučavaju i sadašnjost zemlje i naroda; da po svijem stranama Bosne i Her­cegovine kao vrijedne pčelice sabiraju svaki zaostatak iz prošlosti, po kome bi se dalo suditi o životu i djelima naših djedova i onih starih naroda, koji su prije našeg bili u našoj otadžbini; da priberu svake vrste rukotvorina, što ih smišlja bistra glava a izragjuju vrijedne ruke našeg naroda, i sve podatke, po kojima se može prosuditi ži­vovanje, radnja, običaji, — jednom riječju: prosvjetno starije naroda u ovijem zemljama, a uz to i prirodni njihovi odnošaji.

Imajući na umu, da samo slogom rastu i male stvari, udružiše se ti vrijedni poslenici i osnovaše muzejsko društvo. Pohvalan trud toga muzejskog društva postigao je mnogostrane lijepe uspjehe.

Najzad se 1887. godine osnovao zemaljski muzej, koji je, položen na širokom temelju a snabdjeven obilnim sredstvima, preuzeo na se one zadatke, za koje je privatno djelovanje spomenutoga društva s puno zasluga pripremilo zemljište.

Zemaljski muzej svratio je na se veä opću pažnju. Svako na­stojanje u korist njegovog razvitka nalazi danas rodoljubna odziva u krilu samog stanovništva. Ono voljno, koliko umije i može, pri­pomaže u korist njegovu, te mi po tome danas možemo reäi, da je zemaljskom muzeju, koji je gotovo na tome. da postane općenitim ljnbimčetom svega naroda u ovim zemljama, zajamčen lijep napredak.

Radnja samoga muzeja ustrojena je i uregjena u nekoliko prema njegovom sadanjem obimu i potrebi. Uza nj i u prilog razvitku nje­govu posluje privatno muzejsko društvo u Sarajevu sa svojim od­borom na čelu. Raznovrsne zbirke zemaljskog muzeja čuvaju, po­punjavaju i bilježe naročito postavljeni čuvari muzejski, ljudi od struke i posla.

Zemaljski muzej u Sarajevu dojako se dotlen razvio, te je već vrijeme, da mu se dadne publicističko glasilo.

Nije dosta, da se po zemlji, sa površine i iz utrobe njezine pobiraju svakojaki predmeti iz prošlosti i sadašnjosti: nije dosta, da se ti predmeti zabilježe i lijepo rasporede po dolafima i policama, svakome na ugled; najposlije samo tijem no može da se postigne ono, što treba da se postigne.

Kao što mrtva usta ne govore, isto tako ne govore ni oni sabrani predmeti iz starine i sadašnjosti svakome sami po sebi. Običnim očima, čovjeku neznaocu, oni će se učiniti, kao nešto lijepo, nešto originalno naše. bilo iz starijega ili mlagjega vremena, pa to valja kao naše narodno poštivati i čuvati; ama kakve koristi od njih neznalac ne će pronaći u njima.

No ako ne će neznaoci, pronaći će tu korist ljudi izučeni i iskusni u tome.

Temeljno razumijevanje stvari, javna riječ prozborena o tome, ona će oživljeti ove mrtve starine i tada će nam one probesjediti jezikom, koji će kao kakvu stara lijepa pjesma mnogijem od nas biti ne samo razumljiv, već i veoma drag.

Znanstveno proučavanje našijeh starina i ostalijeh ogleda kul­turnog života našeg ne treba daklen da ostane megju zidovima muzejskim.

Tome proučavanju valja dati prilike, da izigje na vidik, megju svijet, da se nasa zemlja i prosvjeta, da se svaka budna glava u zemlji okoristi njim.

Od žive riječi mi smijemo očekivati, da će ona naći posluha megju svjesnijim sinovima ponosne Bosne i kršne Hercegovine: da će ona sve većina raspaljivati u njima ljubav i mar za ono, što privodi poznavanju otadžbine njihove; da će razbuditi njihovu naklonost i zauzimanje za ovaj, u ovo doba jedini kulturni stožer, — za naš muzej. A kako mislimo, da se to može postići, o tomo ćemo poslije progovoriti.

Izlazeći u javnost s „G 1 a s n i k om" našeg muzeja, mi imamo dvojaku cijelj pred očima. Prvo hoćemo, da imamo javno glasilo, u kojemu će se znalački proučavati i opisivati svaka struka, koja je zastupljena u muzeju, zarad svestranog upoznavanja zornije i naroda. U drugu ruku želimo još, da ovo glasilo bude poučan list za našu napredniju čitalačku publiku, poučan u onim predme­tima i pitanjima, koji zasijecaju u struku i djelovanje samog mu­zeja, ili koji stoje s njim u svezi.

Učiniće se, da smo se latiti posla, koji se u dva pravca svoja sasvijem ne podudara. Ono jest dosta poteško jednim mahom dvoje postići; no nas rukovodi u tome načelo kulturne zajednice i opće koristi.

Našem muzeju nije zadatak samo u tome, da čisto naučno djeluje; suviše njemu pripada i kulturan, prosvjetan zadatak: da bude bodilac megju sinovima zemlje, ponaosob megju mlagjim naraštajima, kako bi ovi pomišljali na svoju dužnost, da svestrano proučavaju i upoznaju svoju otadžbinu, da je u tome spoznavanju uče ljubiti i cijeniti, te da za prosvjetni razvitak njezin vazda ulažu svoje umne, duševne i materijalne sile. Dvojaka cijelj muzejskog «Glasnika^» odgovaraće prema tome istinskoj dvojakoj zadaći muzeja: materijalno-naučnoj i moralno - ku1turnoj. Ni čisto naučno glasilo, ni čisto popularno-poučno — svako za se, ne bi se podudaralo s ustanovom zemaljskog muzeja u njegovom cjelokupnom obimu.

Prema ovom, što smo ovdje uopće istakli, kretaćo se radnja „Glasnika" u dvojakom pravcu.

U jednu ruku služice naučnoj cijelji, te ćemo u to ime dono­siti izvorne članke iz svijeh struka i grana znanstvenosti, koje su u muzeju zakupljene. Mi želimo, da tijem pripomognemo znanstvenom otkrivanju zemlje i života na njoj, a namjerni smo, da za ovakav rad probudimo volju u svake pozvane umne sile na domu, u našoj mo­narhiji i u širokom svijetu. U ovom dijelu želja nam je, da originalni prilozi naših suradnika obuhvate ove grane znanja i umjetnosti:

1. Stari i novi zemljopis. 2. Historiju. 3. Arheologiju (starinarstvo) iz vremena predhistoričkog. iliričkog, rimskog, bosanskog (bogumilskog) i osmanlijskog. 4. Spomenike umjetnosti. 5. He­raldiku (grbove), povelje, pečate i novce iz raznih vremena. 6. Oružje. 7. Spomenike narodnog i književnog jezika. 8. Etnografiju (narodopis) 9. Prirodno odnošaje i to: geologiju, zoolo­giju, botaniku, mineralogiju i meteorologiju. 10. Historiju narodne književnosti. 11. Bibliografiju knjiga i članaka, pisanih o Bosni i Hercegovini. 12. Statistiku. Ovom čemo još priključiti različne nužne bilješko od svake struke, i bilješke iz radnje samoga muzeja i muzejskog društva.

Članci u ovom dijelu «Glasnika» trebaće da budu pi­sani razumljivo svakome, a mi smo voljni i da nagradimo svaki prilog, koji za ovaj dio našeg glasila bude primljen i uvršten. (rukom dodato 1000 forinti)

Iz ovoga dijela «Glasnik»^K mi ćemo pri koncu svake godine odabrati pojedine članke, pa ćemo u zasebnom godišnjem izvještaju da ih prevedemo i štampamo na njemačkom jeziku, kako bismo na ovaj način pružili priliko svjetskoj obrazovunoj publici, da o Bosni i Hercegovini crpe vjerne podatke s izvora.

Mi smo uvjereni, da ćemo tijem »činiti veliku uslugu nauci, kao općoj svojini cijeloga svijeta, a Bosni i Hercegovini znatno koristiti.

U drugu ruku biće «Glasnik» namijenjen našoj domaćoj čita­lačkoj publici, praktičnoj pouci za nju i za potrebe samoga muzeja

Naprijed smo rekli, da zemaljski muzej nalazi odziva i potpore u samom domaćem stanovništvu. Tijem općim interesovanjem «Glasnik» našega muzeja mora se okoristiti zarad svojega daljeg razvitka i napredovanja; no s druge strano muzej kano prosvjetan stožer mora izlaziti na susret ovoj lijepoj volji i primljivosti u naroda, na koju u nas — Bogu hvala — nailazi svaka plemenita i korisna zamisao na prosvjetnom polju.

«Glasnik» muzeja pregao je, da razumljivo, narodnijem je­zikom i izražajem pisanim člancima poučava domaću publiku o stvarima, koje se dotiču rada muzejskog, ili su u nekoliko s tijem u svezi.

Neizbrojne su prilike na putu, gdje se znanstveno krče čitave dvije zemlje, a neizbrojni su i poslovi, koji čekaju vrijedne i vješte ruke. Poznato je, da više očiju više vide.

Ne imavši potpore i suradništva iz same cjeline stanovništva, zemaljski muzej sa svojim organima ne može dospjeti svagdje i uraditi sve sam sobom.

Muzeju je potrebno, da mu budu pomoćnici i suradnici: svjesni sveštenici, posjednici veliki i mali, narodni učitelji, trgovci i obrtnici (esnafi), uopće svaki napredan, uman sin naroda, a ovijeh imade već sada podosta na svakoj strani Bosne i Hercegovine.

«Glasnik» će im davati pouke, kako da pripomažu i oni od svoje strane svestranom izučavanju zemlje; kako da traže i čuvaju starine i starinske spomenike svakoje vrste: kako da bilježe sve, što je značajno i vrijedno spomena. U savezu s tijem „Glasnik" iščekivaće od njih i otvoriti im dragovoljno prostora u listu, da i oni perom u ruci bilježe i opisujo sve, što treba da se zapiše i znade, a takve će članke «Glasnik» po mogućstvu takogjer nagragjivati. U ne jednom gradu i selu, u ne jednoj crkvi i džamiji, u ne jednoj staroj plemićkoj kući i porodici biće po nešto zname­nito, znaće se i čuvati po nešto zanimljivo i vrijedno predanja.

Mnoga skrovita mjesta kriju stvari i spomenike, koji se čine sitni i neznatni, dok oko i pero umnog posmatrača i ljubitelja ne skine s njih zastor zaboravnosti i skrivenosti, pa se tome nalasku onda zarađuje svaki prijatelj zemlje i napretka.

Bosna i Hercegovina obiluje mnogim još neznanim ljepotama i dražima za naš duševni pogled. Na vama je dakle, narodni knji­ževnici, da i vi svak svojim prilogom pomognete «Glasnik» muzeja, eda bi on sustopice postao pravo ogledalo Bosne i Hercegovine.

Radi pisma, kojim ćemo pisati u „Glasniku", ističemo, da nam s materijalnih razloga nije moguće štampati „Glasnik" u dva zasebna izdanja latinicom i ćirilicom, jer bi to bio dvostruk trošak. Mi ćemo članke u „Glasniku" štampati naizmjence po redu, koje latinicom, koje ćirilicom, a potrudićemo se, da se u tome ne zamjerimo ravnopravnosti obadva naša pisma. U ostalom rado ćemo udovoljiti svakoj naročitoj želji, koju nam u tom pogledu izjavi koji čestiti suradnik ili dopisnik.

Znanja radi ističemo dalje i to, da ćemo članovima mu­zejskog društva šiljati „Glasnik" besplatno.

«Glasnik» će izlaziti tromjesečno u sveskama od 5 do 6 štampanih tabaka velike osmine, i donašaće po potrebi slike uz dotične članke. Za one, koji žele, da se pretplate, stojaće «Glasnik» 2 for. na godinu.

Rukopise valja šiljati uredništvu, a pretplatu upravi „Glasnika" u Sarajevu.

Pozivajući na suradništvo i pretplatu „Glasnika", mi ćemo svaku potporu sa strane primiti i priznavati zahvalno.

Svaki je početak težak, no - pregaocu Bog pomaže.

U Sarajevu, marta 1889.

Uredništvo „Glasnika".

(spagos)