Kako je nastala
obavezna bajramska poslastica
Današnja
varijanta s mnogo tankih jufki najvjerovatnije je nastala nakon 16. stoljeća u
carskim kuhinjama Topkapi saraja
Slatka, sočna i
prostu se lijepi za nepca. A zovu je sarajevska, mostarska, svadbena,
stambolska, đul-baklava, bademli baklava, kajmak-baklava, džandar-baklava,
divit-baklava, sevdidžan-baklava, mada imamo i tursku, grčku, makedonsku,
egipatsku odnosno arapsku, azerbejdžansku, ermensku. turkmensku, kazahstansku,
afganistansku...
Počeci pripreme
ove, kako je rado nazivaju, kraljice svih pita, kao i njeno ime, za sada ostaju
u domenu pretpostavki. Polazeći od toga da se peče u peći, mnogi njen nastanak
vezuju za urbanu kulturu, Prihvatljivija bi, međutim, bila druga teza - ona o
nomadskom porijeklu ove poslastice, a polazeći od jufki, odnosno vrlo tankog
tijesta, proizvoda nomadskih naroda.
Prema nekim
izvorima, pripremana je još u osmom stoljeću prije naše ere, na način starih
Asiraca. Prve baklave pravili su tako što su stavljali između više tanjih
lislova hljebnog tijesta, sjeckane orahe, pistacije i med i to pekli u svojim
primitivnim pećima. Onda su je vjerovatno grčki trgovci prenijeli u Grčku. Tamo
je već razvijana kora tanka kao list, ni nalik na onu asirsku grubu koru.
Svojataju je i Ermeni, za koje je njeno ime čak i ermenska riječ.
Ermeni su dodali
cimet i karanfilić u listove baklava. Arapi su uveli ružinu vodicu i kardamom u
recept „njihove" baklave. Ova slatka pita mijenja se kako recept prelazi
granice država.
U arapskom kuharu
čuvenog El-Bagdadija (iz 1226.) spominje se jedna poslastica po načinu
pripremanja slična baklavi, ipak najstariji poznati recept za neku vrstu
proto-baklave nađen je u kineskom kuharu iz 1330. godine.
Današnja varijanta s mnogo tankih jufki najvjerovatnije je
nastala nakon 16. stoljeća u carskim kuhinjama Topkapi saraja.
(avaz)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen