Gorski udari

Nakon tragedije u Raspotočju: Život rudara u rukama politike, a ne struke 

 

(objavljeno na: Slobodna Evropa)

Autor: Maja Nikolić

Drama iz jame Raspotočje Rudnika mrkog uglja Zenica otvorila je opet brojna pitanja sigurnosti u rudnicima u BiH. Iz Sindikata rudara stalno upozoravaju da se još mnogo toga mora učiniti na sigurnosti u rudnicima, da se iskopavanja uglja i dalje vrše ručno, te da su rudari izloženi stalnim opasnostima. Na Rudarskom fakultetu UNTZ saznali smo danas da je rudarska struka u vezi s ovim pitanjem potpuno marginalizirana i da su rudari prepušteni administrativnim sigurnosnim procedurama, a ne stručnim, što je prema mišljenju profesora sa Rudarskog fakulteta, potpuno pogrešna politika koja počinje uzimati svoj danak.

Gorski udari su nesreće koje prate rudarske podzemne radove. Otkopavanjem otvora ispod zemlje neki otkopi se ne urušavaju nego periodično može doći do njihovog loma. Ti lomovi ponekad mogu izazvati samo prašinu, a nerijetko izazovu teške posljedice po rudnik i rudare. Rudnik Raspotočje, kaže za naš program prof. dr. Edin Delić sa Rudarskog fakulteta u Tuzli, poznat je po ovim pojavama i ovaj rudnik najopasniji je u BiH:
„Imali smo onu nesreću u Čileu koja je na neki način bila opomena međunarodnih razmjera. Mi se u našim rudnicima nismo suočili sa rizicima te vrste i nijedan rudnik,ne samo Raspotočje, nije proveo mjere kojima bi se izvršila prevencija takvih slučajeva. Jednostavno, kod nas, nažalost, nismo došli do te tačke.“ 
A o tome da je neophodno mijenjati politiku u rudnicima, poboljšati uvjete rada stalno upozoravaju u Sindikatu rudara Fedaracije BiH. Nedavna obljetnica strašne rudarske tragedije iz 1991. godine, kada je u rudniku Dobrnja u Mramoru poginulo 180 rudara, nametnula je upravo pitanje koliko su se uvjeti u kojima rudari rade uopće popravili. Sinan Husić, predsjednik Sindikata rudara FBiH kaže:
„Rizik postoji. Apelujemo na sve, kako na upravljačke strukture u elektroprivredi i rudnicima, tako i na izvršnu i zakonodavnu vlast da se iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu sigurnost na radu i uvjeti rada u rudnicima podižu na jedan povoljniji nivo od sadašnjeg, postojećeg nivoa. Mi možemo reći da u određenoj mjeri imamo pozitivne rezultate, ali svakako da želimo više od ovoga što imamo.“ 
Prije točno godinu dana, u Rudniku mrkog uglja Đurđevik dvije stotine rudara bilo je zatvoreno u jami više od dva dana. Time su željeli ukazati ne samo na niske plaće već i na neuvjete, nesigurnost u jamama, kao i na stalnu opasnost kojoj su izloženi. Rudar Nerves Pepić pojašnjava:
„Metoda je stara 50 godina, isto se radi grabuljarima, samo što nema još konjske vuče. Imamo majzine, imamo bušilice - to je za današnji vakat primitivno, jer to nam je najveći problem - povređivanje ljudi. Ovi uslovi u kojima mi radimo dole proizvode samo invalide. Naša knjiga povreda je strašno debela. I brzo se ispuni, nažalost, iako ima puno strana. Pola ljudi od onih koji su primljeni prije pet, šest godina već fali. Oni su invalidi. Ljudi ovdje dvije godine u ovim uslovima rade i postanu invalidi - u tom je problem.“
Prevencija da do ovakvih nesreća ne bi dolazilo postoji, tvrdi profesor Edin Delić. Naime, treba samo preuzeti međunarodne ISO standarde upravljanja rizicima:
„Prvo, za razliku od ovog normativnog pristupa kad odgovorna lica provode propise - ako je po propisu nije niko kriv - ovdje se uvodi situacija da se nesreća ne smije desiti, niste krivi samo ako niste mogli spriječiti. S druge strane uvodi se termin vlasnik rizika, uvodi se termin monitoringa rizika, uvodi se termin upravljanja rizicima, uvodi se čak termin propuštene šanse, zamalo izbjegnute situacije. Dakle, to bi nametnulo ne samo rudarskim preduzećima nego i drugim kompanijama obaveze da rizike tretiraju kao situacije koje se dešavaju, da ih izlistaju, da naprave registar, da naprave procedure kako će se te stvari pratiti. Dakle, nema potrebe da mi izmišljamo neki bosanski recept, dovoljno je implementirati standard koji je od 2009. godine uz svijetu postao norma.“    
Međutim, u BiH, zbog politike koja je ušla u sve pore društva i institucija, teško da će ovaj svjetski standard zaživjeti. Dokaz tome je činjenica da profesori sa Rudarskog fakulteta, koji je jedina znanstveno-istraživačka institucija ove oblasti, uopće ne sudjeluju u rudarskim projektima. Politika u ovoj zemlji to im je i zvanično propisala.
„Niko sa Rudarskog fakulteta po novim tehničkim propisima ne može biti projektant rudarskih projekata, niti može, recimo, mjeriti po rudnicima. To su mjere koje je teško shvatiti. Uvedene su da bi neko bio u komisijama, da bi se mimo plate naplaćivala neka sredstva. Evo, nije ni to problem, ali dajte da riješimo generalni problem sigurnosti rudnika. Rudari su ostavljeni na nemilost administrativnom aparatu koji jako malo vodi računa o njima. Mi smo zarobljeni u sistemskim zamkama, u promašajima koji se od rata naovamo rade. Ograničenja koja su uvedena za struku u primjeni rudarskih zakona su veoma ozbiljan problem u ovoj državi“, kaže Delić.    
Stoga ova nesreća u Rudniku Raspotočje u Zenici mora biti jasna opomena da rudnici i rudari, koji ovu zemlju opskrbljuju neophodnom energijom, trebaju sustavne promjene.